Prvi izraelski napad na neku zalivsku državu izaziva promjene u arapskoj politici: sve je više poziva na regionalnu saradnju i zajedničku odbranu. Neki čak traže da se stvori „islamski NATO“, piše Dojče vele.
Katar gotovo ništa nije mogao da uradi protiv balističkih raketa koje je Izrael ispalio na tu zemlju prije dvije nedjelje.
Prema izvještajima medija, desetak izraelskih borbenih aviona preletjelo je Crveno more 9. septembra, pazeći da ne uđu u vazdušni prostor drugih država, prije nego što su ispalili rakete u tzv. napadu „preko horizonta“, prenosi DW.
Pri takvom napadu balističke rakete penju se u gornje slojeve atmosfere ili čak u svemir, a zatim odatle lete ka cilju. Konačna meta izraelskih raketa bili su pripadnici militantnog Hamasa, koji su se sastali u luksuznom kvartu katarske prijestonice Dohe da razgovaraju o mogućem prekidu vatre u Gazi. Šest ljudi je poginulo, mada izgleda da to nijesu bili oni koji su bili meta.
Pošto su rakete doletjele neočekivano, „preko horizonta“, Katar je malo toga mogao da učini da se odbrani. Pritom jedna od najvažnijih zaštita Katara od Izraela i nema veze sa sofisticiranim protivraketnim sistemima. Najveći saveznik Izraela, Sjedinjene Američke Države, svoju najveću bazu u regionu imaju upravo u Kataru i nedavno su toj zemlji dodijelile status „glavnog saveznika izvan NATO“.
Ali to očigledno nije bilo dovoljno da spriječi Izrael da sprovede svoj prvi poznati napad na neku zalivsku arapsku državu. Takođe, to je potez o kojem su SAD vjerovatno morale da budu informisane.
SAD se vide kao nepouzdan saveznik
„Izraelski napad… uzdrmao je pouzdanost zemalja regiona u njihove veze sa SAD i približiće ih jedne drugima“, napisala je ubrzo nakon napada Kristin Divan, viša saradnica vašingtonskog Instituta za države Arapskog zaliva. „Te naftne monarhije isuviše su slične… tako direktan udar na njihov suverenitet i osećaj sigurnosti za sve njih je neprihvatljiv.“
Kao posljedica toga, „vladari u Zalivu nastavljaju potragu za većom strateškom autonomijom i sve su odlučniji da smanje rizike od zavisnosti od SAD“, ocijenila je i Sanam Vakil, direktorka programa za Bliski istok i Severnu Afriku pri Četam hausu, u autorskom tekstu za britanski Gardijan.
Zbog svega toga, posljednjih nedelja sve se više govori o formiranju svojevrsnog „islamskog NATO-a“, odbrambenog saveza islamskih i arapskih država koji bi funkcionisao slično zapadnoj vojnoj alijansi.
Na prošlonedjeljnom vanrednom samitu Arapske lige i Organizacije islamske saradnje, egipatski zvaničnici predložili su stvaranje zajedničkih snaga po uzoru na NATO. U govoru na samitu, irački premijer Mohamed Šija al-Sudani takođe je pozvao na kolektivni pristup regionalnoj bezbednosti. Šest članica Saveta za saradnju u Zalivu (Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati) saopštile su da će aktivirati odredbu zajedničkog odbrambenog sporazuma potpisanog 2000. godine, koja kaže da je napad na jednu članicu napad na sve. To je formulacija slična onoj iz člana 5. Severnoatlantskog pakta.
Nakon prvog samita, ministri odbrane država Zaliva održali su još jedan sastanak u Dohi i dogovorili se da pojačaju razmenu obavještajnih podataka i informacija o situaciji u vazdušnom prostoru, kao i da ubrzaju uspostavljanje novog regionalnog sistema za upozorenje na balističke rakete. Takođe su najavljene i zajedničke vojne vežbe.
Iste nedelje Saudijska Arabija je objavila da ulazi u „strateški sporazum o međusobnoj odbrani“ sa Pakistanom. Dvije zemlje su proglasile da će se „svaka agresija na jednu državu smatrati agresijom na obje“.
Da li je ovo početak „islamskog NATO-a“?
Možda sve to zvuči kao da se formira „islamski NATO“ radi suprotstavljanja Izraelu, ali u stvarnosti je situacija nešto drugačija, ocjenjuju posmatrači za DW.
„Savez po NATO modelu je nerealan, jer bi obavezao države Zaliva na ratove koje ne smatraju ključnim za svoje interese. Nijedan zalivski vladar ne želi da bude uvučen u sukob s Izraelom zbog Egipta, na primjer“, ocjenjuje Andreas Krig, vanredni predavač na Školi bezbjednosnih studija na Kraljevskom koledžu u Londonu.
Ipak, nakon napada na Dohu stvari se menjaju. „Bezbjednost u Zalivu dugo se zasnivala na logici pokroviteljstva — praktično, plaćate nekome da brine o vašoj zaštiti“, objašnjava Krig. „Ta logika sada počinje da se mijenja, ali sporo.“
Umesto „islamskog NATO-a“, svijet će verovatno vidjeti takozvani format „6+2“, objašnjava Cincija Bjanko, ekspertkinja za države Zaliva pri Evropskom savetu za spoljne odnose. Izraz „6+2“ odnosi se na šest država članica Savjeta za saradnju u Zalivu (GCC), plus Turska i Egipat.
Bjanko veruje da se o tom formatu verovatno već razgovara ove nedelje na marginama Generalne skupštine Ujedinjenih nacija.
„To zapravo nije član 5. u pravom smislu,“ rekla je ona za DW. „Obaveza zalivskih država na međusobnu odbranu nije tako čvrsta kao kod NATO. Više se radi o kolektivizaciji bezbjednosnih i odbrambenih stavova i, možda najvažnije, o slanju poruke odvraćanja Izraelu.“
