Dovođenje imena Tramp i Gorbačov jedno uz drugo u isti naslov iznenadiće mnoge čitaoce. Šta bi to (de fakto) soc-demokrata koji je želio da reformiše komunizam i milijarder, populista desnog krila, mogli da imaju zajedničko?
Ovako svoju analizu za “Globalist” počinje čuveni srpski i svjetski ekonomista Branko Milanović, uporedivši novog američkog predsjednika sa sovjetskim liderom.
„Štaviše, ukoliko se fokusiramo na njihove ideologije i lične istorije (u onim značajnim mjerama), odgovor bi bio “ništa”… i ne “gotovo ništa”, već prosto “ništa”! Ali, ako pogledamo njihovo mjesto u trenutku istorije iz strukturalne perspektive, sličnosti su neizbježne. Za početak, nijedan od njih dvojice nije vverovao u hijerarhijsku strukturu međunarodnih sistema kojima predsvedavaju ili su predsvedavali. Obojica su dio vladajuće elite, ali se protiv nje bore“, piše Milanović u svojoj analizi.
Gorbačov kao reformator
Gorbačov je na vlast došao 1985. godine planirajući da reformiše sovjetski komunizam kako bi ekonomski bio efikasniji i narodu donosio veće prihode.
„Na međunarodnom planu, narodi “socijalističkog kampa” bili su organizovani tako da im je SSSR bila lider. SSSR je, zauzvrat, predvodila Komunistička partija. A Komunističku partiju vodio je njen generalni sekretar. Dakle, šta god da bi generalni sekretar odlučio da uradi, SSSR bi sprovela, a šta god bi SSSR uradila, moralo bi se sprovesti ili imitirati u “savezničkim” zemljama ili satelitskim državama. Riječima jugoslovenskog ambasadora u SSSR-u 1950: Kada se “vrijeme” u Moskvi promijeni, ako postane hladnije, ‘mi bismo svi obukli kapute’. Ukoliko otopli, ‘svi bismo nosili kratke rukave’“, nastavlja ovaj ekonomista.
Muk među sovjetskim saveznicima
Kada je Gorbačov došao na vlast i zauzeo poziciju koja je bila u potpunoj suprotnosti svega što je dolazilo iz Kremlja, sovjetske i istočnoevropske komunističke elite ostale su zatečene i paralizovane.
„Reforma ekonomskih i političkih sistema uz dozvolu državama Varšavskog pakta da “rade na svoj način” (Sinatrina pjesma podstakla je Gorbačova) nijesu bile samo duboko uznemirujuće ideje. One su takođe bile u direktnoj suprotnosti sa vlašću elita i ideološkom legitimacijom njihove vladavine. U isto vrijeme, takve elite nijesu mogle da zamisle da napadnu poziciju generalnog sekretara. Na kraju krajeva, generalni sekretar, za razliku čak i od pape, bi trebalo da bude nepogrešiv“, stoji u analizi za “Globalist” uz napomenu da su elitisti rastrzani između očiglednog podrivanja njihove vladavine i nemogućnosti da oforme odbranu, bespomoćno čekali ishod ne radeći ništa.
Do sada znamo, podsjeća Milanović, da je krajnji ishod bio raspad Sovjetskog saveza i komunističkog režima u istočnoj Evropi, kao i kraj komunizma kao modela organizovanja društva.
Zapadna hijerarhija
Zapadni kapitalistički svijet uspostavljen 1945. strukturalno je organizovan na izuzetno sličan hijerarhijski način. Zemlje “zapadnog kampa” bile su “jednake”, ali je jedna bila “više jednaka” od drugih.
„Štaviše, da nije bilo SAD-a i napora i novca utrošenog u Evropu i Japan, malo je vjerovatno da bi Evropa i Japan danas izgledali kako izgledaju. Na vrhu “više jednake” zemlje sjedi njen predsjednik. I dok američki predsjednici imaju svoje specifičnosti (sjetite se Niksona i Kartera), postoje osnovna pravila kojih se svi pridržavaju. Na primjer, u bliskom vojnom i političkom savezu kulturalno sličnih zemalja, demokratija predvođena SAD-om nikada nije dovođena u pitanje“, piše.
Zapadne elite, uključujući i Sjedinjene Američke Države, možda su voljele jednog predsjednika više nego drugog (evropska zaljubljenost u Obamu je prilično neobična), ali su osjećale sigurnost da je suštinska arhitektura međunarodnog sistema, kreirana od strane SAD, osigurana od strane SAD, nastavlja.
Tramp kao “reformator”
Tramp sada dovodi u pitanje modus operendi NATO alijanse na sličan način na koji se Gorbačov pitao o potrebi za Varšavskim paktom.
„U Trampovom svietu, EU nije svetinja, kao ni Svjetska trgovinska organizacija, niti čitava međunardona arhitektura koju su SAD gradile od 1945. Elita sa Zapada, kao komunistička elita na Istoku prije nekih 30 godina, je sada izgubljena. Prihvatanje retorike koja sada dolazi iz Vašingtona protiv je skupa rituala i uvjerenja koji su SAD stvorile i branile posljednjih 70 godina. Ipak, suprotstavljanje Vašingtonu, baš kao i generalnom sekretaru, nije dolazilo u obzir. Na kraju krajeva, nijedan sličan sistem ne može biti uspostavljen od strane evropske moći, ili kombinacijom evropskih sila“, objašnjava Milanović.
Kao rezultat, ističe vodeći ekonomista Svjetske banke, zapadna elita tretira Trampa kao tigra s kojim su se nevoljno zatekli u kavezu: Pokušavaju da budu prijateljski nastrojeni prema tigru nadajući se da će izbjeći da budu pojedeni, a u stvari se nadaju da će tigar uskoro biti izvučen iz kaveza.
Hoće li Evropa naći svoj glas i odgovor
Hoće li Tramp imati sličan razorni efekat na demokratije kakav je Gorbačov imao na komunizam, pita se Milanović i odgovara:
„Sumnjam, jer su zapadna demokratska društva otpornija i više organska. Ukoliko nijesu, upotrebiću terminologiju Nasima Taleba, “anti-krhke” (tj. napreduju u haosu), onda su u najmanju ruku robusne. Komunistička društva, hijerarhijska, bila su ekstremno lomljiva ili krta. Zapadna društva imaju tehnokratske elite na vlasti, ali one imaju demokratsku legitimaciju. Dalje, kapitalizam za razliku od komunizma je ekonomski uspješan. U Francuskoj postoji svega nekoliko ljudi koji bi voljeli da im se upravlja kao u Kini. U Poljskoj postoje milioni onih koji žude da im se vlada kao u Francuskoj“.
Tramp kao razarač?
Tramp neće, mišljenja je Milanović, uništiti neke suštinske strukture zapadnog sistema izgrađene nakon Drugog svjetskog rata.
„Ipak, sa svojim grubim, haotičnim i nepredvidljivim vladajućim stilom, možda plaši vladajuće elite na Zapadu, ohrabruje “revizioniste” i donosi promjene koje će izmijeniti svijet nastao u Jalti i Potsdamu. Mnogi žale što Klintonova administracija nije uspjela da iskoristi trenutak na kraju hladnog rata i stvori međunarodni poredak koji bi se zasnivao na vladavini prava, koji ne bi bio dihotomski, ali ni manihejski, onaj sa korjenima u hladnom ratu i onaj koji bi radije uključio Rusiju nego je ostavio na hladnoći“, piše Milanović.
Tramp će teško stvoriti novu strukturu, ali može slomiti djelove postojeće. To bi bilo poprilično ironično jer je Tramp uvijek pažljivo čuvao svoju reputaciju graditelja (nekretnina), a ne rušioca.
„Ukratko, ne čini se da ima neki novi “Tramp toranj” na umu za neku drugu zapadnu arhitekturu. Ako se to dogodi, može nas uvesti u posthladnoratovsku eru, konture koje još niko ne može pažljivo da zamisli. Tramp bi na taj način zatvorio knjigu o 1945“, nastavlja se u analizi.
Tramp graditelj?
Konačno, ukoliko želi da bude stvarno maštovit i/ili optimističan, Tramp možda ima potencijalnog keca u rukavu, podvlači Milanović.
„Klintonova administracija nije uspjela da stvori više inkluzivni međunarodni poredak na kraju hladnog rata, posebno u odnosima s Rusijom. Tramp je izgleda sklon tome da promijeni takvu situaciju. U kojoj mjeri se dogovori s Moskvom (popuštanje neprijateljstva ili zaoštravanje odnosa), ukoliko se to stvarno desi i uz Trampovu nepredvidljivost, ostaje da se vidi kakve će to kvalitativne promjene donijeti u globalnoj politici“, zaključuje Milanović.
