Moskva se fokusira na Afriku gdje očekuje ozbiljne poslove sa sirovinama, oružjem, izgradnjom širokopojasne mreže… Rusku poziciju olakšava činjenica da je Sovjetski Savez podržavao borbu protiv kolonijalizma.
Četrdeset šefova država i vlada i oko 10.000 učesnika iz 54 zemlje: rusko-afrički samit održan ove sedmice u Sočiju pokazao je da Rusija tri decenije nakon raspada Sovjetskog saveza nastoji da u velikom stilu obnovi prisustvo na afričkom kontinentu.
“Afrika je sve više kontinent velikih mogućnosti”, izjavio je Putin na otvaranju samita.
Slično kao što Kina već radi i Rusija želi da investira milijarde u Afriku. Dijapazon proizvoda i robe je širok: od poljoprivrednih mašina, teretnih vozila, hemijskih i farmaceutskih proizvoda, sve do aviona i svemirske tehnike.
Atomske elektrane za Afriku
Ali to naravno nije sve. Putin velike nade polaže u poslove ruskih kompanija za naftu i gas, a u igri je i koncern za eksploataciju dijamanata Alrosa. Ruski internet koncern Jandeks bi trebalo da pomogne uspostavu bolje mreže na kontinentu, a koncern za atomsku energiju Rosatom se nada narudžbama za izgradnju atomskih električnih centrala.
A tu je naravno i povećanje već sada velikog izvoza oružja. Cilj je vrlo ambiciozan: u toku sljedećih pet godina Moskva želi da udvostruči obim poslova sa zemljama Afrike i to sa sadašnjih 20 na 40 milijardi dolara.
Ne radi se samo o ekonomskim interesima. Prije nekoliko dana je Putin to najavio u obraćanju ruskim medijima: “Vidimo da čitav niz zapadnih zemalja vrši pritisak na suverene afričke vlade, pokušava da ih zaplaši i ucjenjuje”.
Tim riječima Putin podsjeća na neka prošla vremena, kada je Sovjetski Savez podržavao mnoge oslobodilačke pokrete protiv kolonijalnih sila u Africi. “Bez te čvrste pomoći Sovjetskog saveza mnoge naše zemlje ne bi mogle da izbore nezavisnost”, kaže Obadija Mailafija, raniji zamjenik predsednika nigerijske centralne banke, za DW.
Kako bi ta politička saradnja mogla da izgleda vidi se i po tome što je egipatski predsjednik Abdel Fatah al Sisi uz Putina kopredsjedavao samitom. Njegovoj vladi Amnesti internešnal prebacuje brojna kršenja ljudskih prava.
I ruski angažman u Siriji na strani predsjednika Bašara al Asada pokazuje da Rusija neće mnogo da se zamara pitanjima zaštite ljudskih prava u afričkim zemljama.
Tako je i malo vjerovatno da će da bude nekih ograničenja kada je riječ o izvozu ruskog oružja u Afriku. Prema navodima stokholmskog Međunarodnog instituta za istraživanje mira SIPRI, trenutno 17 odsto ruskog izvoza oružja ide u Afriku. Ali tu je još veliki potencijal iz ruske perspektive.
Najvećim dijelom se sadašnji izvoz odnosi na Alžir, s kojim postoje tijesne veze još iz vremena socijalizma. Na ostatak kontinenta otpada samo tri odsto izvora oružja i vojne tehnike. To se, smatraju u Moskvi, može i mora promijeniti.
Vojna tehnika za Afriku
Jedna od mogućih osnova su i ugovori o saradnji sa 19 afričkih zemalja koje je dosada sklopila Rusija. Uz to postoje i ugovori sa šest zemalja – Angolom, Nigerijom,Sudanom, Malijem, Burkinom Faso i Ekvatorijalnom Gvinejom – o isporukama vojne tehnike. Riječ je o vojnim avionima, borbenim i transportnim helikopterima i protivtenkovskim raketama.
Tako možda i nije slučajnost da su baš na dan otvaranja samita u Sočiju u Južnoafričku Republiku sletjela dva ruska bombardera tipa Tupoljev Tu-160, koji mogu da nose i atomske bombe. Prema tvrdnjama ruskog Ministarstva odbrane, to predstavlja doprinos razvoju vojne saradnje Rusije i Južne Afrike.
Kako bi ta buduća vojna saradnja mogla da izgleda može da se vidi na primjeru Centralnoafričke Republike. Tamo je, prema pisanju njemačkog magazina Špigel, trenutno angažovano oko 200 ruskih vojnih instruktora. Razlog za to su velike rezerve sirovina, prije svega uran.
Kada je riječ o sirovinama – a uz uran tu su još i mangan, boksit ili hrom – ruske firme u Africi igraju značajnu ulogu, kaže američki stručnjak za Rusiju Pol Stronski iz trusta mozgova Karnegi.
“Te firme su predvodnice, a ruska država ih koristi da ojača svoje prisustvo i kada je riječ o bezbjednosnim temama i kada je riječ o političkom uticaju – i to bez velikog rizika i bez velikih troškova”, zaključuje Stronski.
