Lalević je u ekskluzivnom razgovoru za Nedeljnik otkrio anegdote sa putovanja po svijetu sa Titom i iz lova, kao i šta se zaista događalo na Brionskom plenumu, kada je pao Aleksandar Leka Ranković, kako je izgledao zloglasni logor u Bileći gdje je bio načelnik saniteta, ali i da je posljednja Titova tajna bila gdje je, zaista, sahranjen Draža Mihailović.
On prvi put iznosi i detalje iz bolničkih dana doživotnog predsjednika SFRJ u Ljubljani.
Doktor Lalević se prisjetio i jednog razgovora na “Galebu” – prisutni su bili samo Miloš Minić, Jovanka i Tito, i njegov ljekar.
“Tito se okrenuo Miniću: A sjećaš li se kako smo išli na pregovore s Dražom? Tada još nije bilo borbe četnika i partizana. Svi komandanti su došli na sastanak sa Dražom. Oni se žale kako nemaju para, kako im treba za hranu. Jedan Dražin vojnik je sjedio na kraju sobe i nosio nešto nalik na ruksak. Bila je to metalna kasa. Draža je dao znak i ovaj se okrenuo. Draža izvuče ključ i izvadi nekoliko zlatnika i preda im. U jednom trenutku Draža je pozvao Tita da prošetaju. Uzeo ga je prijateljski pod ruku: “Je li bogati, jesi li ti Rus?” “Nisam, ja sam Hrvat”, odgovori Tito. “Ako si”, kaže Draža. “Ja nemam ništa protiv Hrvata, ja se borim protiv ustaša, kazao je Tito”, evocira uspomene Lalević.
Ta Titova priča o Draži bila je sa takvim simpatijama, i sve nas je to jako iznenadilo. A Jovanka ga sve vrijeme podstiče da priča, kaže Lalević za Nedeljnik.
“Draža mu je tražio 500 pušaka, i Tito priča kako se dogovarao sa svojima da mu pošalju 500 pušaka, i u jednom trenutku napravi pauzu. A onda izgovori: ‘Moram da priznam, Draža je bio moja slabost.’ Svi za stolom smo bili zabezeknuti. On je to primijetio i presjekao nas rekavši: ‘Vjerujte mi, da nije bilo izbjegličke vlade u Londonu, Draža bi se borio zajedno sa nama'”, priča Lalević.
No ona najveća tajna nije otkrivena: Jovanka Broz u jednom trenutku pitala je gdje je strijeljan Draža.
“Tito ništa nije rekao, a Jovanka je još više pocrvenjela. Pričao sam to poslije Blaži Mandiću, Titovom sekretaru za štampu, i on mi nije vjerovao. Ne bih ni ja sebi vjerovao da nisam čuo i vidio svojim očima”, prisjetio se doktor Lalević za Nedeljnik.
Titov lični ljekar tvrdi i da nije istina da Tito nije vjerovao srpskim ljekarima i da je zato išao da se liječi u Ljubljanu. On je, navodi, i prije toga bar jednom godišnje išao na kontrolu u Ljubljanu, jer je bio prijatelj sa doktorom Breceljom.
Kada je Brozu amputirana noga, oporavak je krenuo dobro, ali potom je dobio urinarnu infekciju i infekciju bubrega i priključen na dijalizu. Lalević ekskluzivno za Nedeljnik kaže da je Tito bio na aparatima, u vještačkoj komi, od 26. februara pa sve do smrti.
“Mi to nismo napisali u izvještaju, i to je dalo priliku mnogima da pričaju kako su obilazili Tita, kako su ga zabavljali, hranili, razgovarali. Potpune izmišljotine. Jer, mi nismo rekli da je sve vrijeme bio bez svijesti i na aparatu za vještačko disanje. Kada je preminuo bili smo okupljeni svi ljekari, sve sestre koje su ga njegovale. Stajali smo mirno u tišini, deset do petnaest minuta. EKG je pokazivao već ravnu liniju, respirator je i dalje radio… Srce je definitivno prestalo da radi. Pogledao sam profesora Brecelja, on mi je samo klimnuo glavom i ja sam isključio aparate. Ostali smo još pet-deset minuta u potpunoj tišini i otišli da pišemo izvještaj”, kazao je Lalević, između ostalog, u velikoj ispovijesti Nedeljniku.
