U Mostaru, koji je poznat kao grad svjetlosti i sunca, živi najviše najdugovječnijih ljudi u Bosni i Hercegovini.
Podaci Agencije za identifikaciona dokumenta, evidenciju i razmjenu podataka Bosne i Hercegovine (IDDEEA), koje je iznio šef kabineta direktora u IDDEEA BiH Goran Rakić, potvrđuju da u Mostaru živi najviše stogodišnjaka.
“Broj evidentiranih osoba u BiH koje imaju 100 i više od 100 godina bez obzira na to da li imaju evidentirano prebivalište ili boravište iznosi 850. Od toga je na području Hercegovačko-neretvanskog kantona 101 osoba. Na području Mostara sa 100 i više od 100 godina evidentirane su 52 osobe, od kojih je 14 muškaraca i 38 žena”, ističe Rakić za Agenciju Anadolija, iznoseći najnovije podatke za april 2019. godine.
Nana Fata ima 111 godina
Živi svjedok dugovječnog života u srcu Hercegovine je Fata Husić, rođena Trnovac, koja u 111. godini u mostarskom naselju Zalik živi u porodičnoj kući svojih unuka.
Još je vitalna i svakodnevno obavlja dosta poslova kojih se ne bi postidjeli i dosta mlađi od nje, a tvrdi da je najstarija ne samo u Mostaru, nego i čitavoj Hercegovini.
“Od Nevesinja, od Rabine do Bijelog Polja najstarija sam. Nikog mog akrama nema, ni muška, ni ženska”, tvrdi Fata.
Uprkos godinama ona se dobro osjeća i uživa u životu i svakodnevnim posjetama svojih potomaka i njihovih prijatelja, koji je ne ostavljaju samu.
Nana Fata kaže kako još može obavljati molitvu, da zna dosta sura iz Kur’ana i da to svaki dan ponavlja.
Za AA govori kako hoda po kući, a kad može, opere i suđe.
“Ruku sam lomila pa ne bude uvijek dobro, ali ja im kažem, ako nije dobro ponovite. Ja ne mogu nego kako mogu”, kazuje Fata.
Ističe da niko od nje ne očekuje da radi bilo šta, ali ona tako voli, jer je naučila.
Život proveo kao čoban
U mostarskom naselju Cernica živi Ibrahim Isić, rođen 1922. godine. Mladost je proveo kao stočar u Podveležju. Težak život je obilježilo putovanje preko brda i planina po pazarima kako bi prodao stoku.
Vrijeme provodi u društvu četvoro djece, 11 unučadi i njihovim nasljednicima koji mu poklanjaju pažnju, jer iz sigurnosti doma ne izlazi.
“Ne izlazim odavno nikuda. Išao sam prije u džamiju tu i klanjao, išao na podne i na ikindiju, sad ne mogu, ne smijem da hodam”, kaže Ibrahim za Anadoliju.
No često se sjeti i života kad je bio u punoj snazi.
“Prije sam bio čoban, čuvao sam stoku, ovce, koze, konje. Sve smo prije imali. Nikad nisam radio na državnom poslu i sada nemam penzije”, kaže Ibrahim. Ali to što nema penziju, ne smatra problemom niko u porodici, jer, kako kroz smijeh kažu, njegova penzija su njegova djeca koja mu omoguće sve što treba.
