U posljednjih pet godina na ratištima u Siriji i Iraku borilo se oko 43.000 stranaca iz raznih djelova svijeta, a sa područja zapadnog Balkana najviše ih je bilo sa Kosova-čak 316, kao i iz Bosne i Hercegovine, Makedonije i Albanije, kaže stručnjak za terorizam i univerzitetski profesor iz Sarajeva Vlada Azinović.
Iz Hrvatske ih je, prema njegovim riječima, otišlo šest osoba, od kojih su tri žene. Među njima je i pet osoba sa dvojnim državljanstvom, a troje su konvertiti u islam.
Prema istraživanju Soufan Groupa, najviše ih je iz zemalja Bliskog istoka (8.240), Magreba (8.000), Evropske unije (više od 5.000) te zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza (4.700), prenosi Tanjug.
Među njima je 6.000 Tunižana, 2.000 Turaka i 2.400 Rusa. Iz Francuske ih je do zime 2015. godine stiglo 1.700, iz Velike Britanije i Njemačke po 760 te 470 iz Belgije.
Prema podacima tog istraživanja, od 260 osoba iz BiH gotovo 70 ih je dosad poginulo, a s ratišta ih se vratilo između 50 i 60.
“U Bosnu i Hercegovinu se vratilo nešto više od 40 ljudi, a ostali imaju dvojna državljanstva pa su se vratili u zemlje u kojima sada žive, mahom u Austriju i Nemačku”, precizirao je Azinović.
Kada bi se svi još uvijek živi bosanskohercegovački dobrovoljci koji su u proteklih pet godina otišli u Siriju odjednom vratili u BiH, bilo bi ih manje od 200, a nikako nekoliko hiljada. Azinović tvrdi da je od prošle godine jako pao odlazak iz BiH na ratišta u Siriji i Iraku, a povratak je gotovo sasvim prestao.
“U 2016. godini nije bilo novih odlazaka iz BiH u Siriju i Irak. Isto vrijedi za cijeli region. Uopšteno, od 2.000 stranih dragovoljaca koji su još prije godinu-dvije svake sedmice iz raznih djelova svijeta dolazili u Siriju i Irak, taj je priliv sada spao na manje od 50 nedjeljno. Kada je riječ o ljudima iz BiH, još tokom 2015. godine prestali su se vraćati u zemlju. Većina ih, zapravo, i nema namjeru da se vrati”, kaže Azinović.
Iz BiH su se neki iselili sa cijelim porodicama, ponekad i tri generacije zajedno.
Prosječna starost iseljenih muškaraca iz BiH je 31 godina, a žena 30, a slično važi i za ostale grupe porijeklom sa Balkana.
Balkanski džihadisti razlikuju se od zapadnoevropskih i po načinu radikaliziranja: u zemljama poput Francuske, Belgije i Njemačke najčešće se radikaliziraju preko zatvora, džamija i interneta, a u BiH većinom ličnim kontaktom.
“Kod nas je tradicionalno znatno jača uloga društvenih veza, osobito onih unutar uskog kruga porodice i bliskih prijatelja, dok internet i društvene mreže imaju sporednu ulogu i služe uglavnom kao ojačivači novostečenih uvjerenja”, kaže Azinović.
Navodi za primjer Bilala Bosnića koji je bio jedan od glavnih ISIL-ovih regrutera na Balkanu, ali i šire.
“On je bio osoba od autoriteta i neko kome su ljudi doslovno povjeravali život. Tipično se radilo o psihički ranjivim i nestabilnim osobama koje su se u strahu od stigmatizacije podvrgavale alternativnim tretmanima nalik na egzorcizam, što ih je najčešće u privatnosti svoga doma nedaleko od Bužima provodio Bosnić. Kroz Bosnićevu je kuću prošlo dvadesetak osoba iz BiH, Slovenije, Austrije i Italije, koje su poslije završile u Siriji. Mnoge od njih su tamo poginule”, objašnjava Azinović.
Azinović tvrdi da Gornja Maoča, u BiH, više nije najvažniji selefijski centar. Nakon Gornje Maoče, iz koje su otišle 52 osobe, najviše ih je otišlo sa područja Sarajeva i Zenice – 38, odnosno 27 osoba.
