Njemački okupator strijeljao je civile u znak odmazde, a povod su bili njemački gubici u borbama sa partizanskim i četničkim jednicama 1. oktobra na putu Kragujevac-Gornji Milanovac, u kojem su Njemci imali 10 mrtvih i 26 ranjenih vojnika, prenose srpski mediji.
Tim strijeljanjem dosljedno je primijenjena naredba tadašnjeg generala Franca Bema od 10. oktobra 1941. godine, kojom se propisuje strijeljanje 100 Srba za jednog ubijenog Njemca i 50 Srba za ranjenog Njemca.
Njemci su najvjerovatnije željeli da strijeljanjem građana u Kragujevcu i njegovoj okolini daju drastičan primjer strogosti okupatorskih vlasti kako bi zaplašili šire slojeve stanovništva i unijeli osjećaj kolektivne nesigurnosti na prostoru okupirane Srbije u cilju smiravanju pobune u Šumadiji.
Kada je strijeljanje završeno, nijesu željeli da pretekli broj Srba puste na slobodu nego su ih držali kao taoce, da bi imali na raspolaganju određen broj ljudi ako pogine još koji Njemac.
Na suđenju u Nirnbergu prihvaćeno je da je u Kragujevcu streljano oko 7.000 civila, dok savremena istraživanja govore je da je ubijeno 2.792 građanina jer za toliko osoba raspolažu ličnim podacima – ko su, gdje su i kada rođeni i čime su se bavili.
Među strijeljanima je bilo 270 djece, od kojih je najmlađi imao 11 godina.
U spomen na žrtve strijeljanja čitav prostor Šumarica je pretvoren u spomen-park u kome se, između ostalih, nalaze Spomenik strijeljanim đacima i profesorima, Spomenik boli i prkosa, Spomenik čistačima obuće, spomenik Sto za jednog i spomenik Otpora i slobode
Na ulazu u spomen park podignuta je impozantna zgrada Muzeja 21. oktobar u čijoj je arhitekturi naglašena simbolika kragujevačke tragedije.
Odsustvo otvora, odnosno prozora)na fasadama sugeriše bezizlaz nenaoružanih ljudi ispred mitraljeskih cijevi, trideset kubusa – trideset masovnih grobnica u Spomen-parku, a providne piramide od pleksiglasa na njihovim vrhovima predstavljaju posljednji pogled žrtava uperen ka nebu.
Na osnovu ovog događaja nastala je i “Krvava bajka”, pjesma koju je pjesnikinja Desanka Maksimović napisala 1941. godine nakon što je čula detalje masakra koje su njemačke okupatorske snage izvele u Kragujevcu. Pjesma je objavljena tek nakon završetka Drugog svjetskog rata i smatra se jednom od najsnažnijih poetskih djela inspiriranih ratnim zbivanjima na području bivše Jugoslavije.
Brojne legende su vezane za ovaj masakr, poput one da su i bijele lale zasađene u Šumaricama godinama cvjetale kao crvene, a jedno od sjećanja koje je ušlo u mit, a istorijski nije provjereno je i da je čuvenu rečenicu „Pucajte, ja i dalje držim čas“, zapisanu na kamenu među 29 humki, izgovorio direktor kragujevačke gimnazije Miloje Pavlović.
