Već neko vrijeme u svijetu su popularni knjiga i film “Pedeset nijansi sive”. Ako ljubav pokreće svijet, i ako je ona najsnažnije osjećanje koje nam uljepšava svijet u kom postojimo, i ako je proljeće omiljeno njeno godišnje doba, zašto bi siva, i to u pedeset nijansi, predstavljala nečiju ljubav? I kakvu ljubav?
Sivo?
Pedeset nijansi, čak!
I to je ljubavni roman, kažete? Dobro, zapravo, psiho-pornografski roman, ali ipak o nekakvoj ljubavnoj vezi? Ali sivo, molim vas! Sivo, kao čelik, kao beton, mrtvo i hladno, nekako industrijski – neprirodno i studeno oko srca.
Šta je u prirodi sivo? “Kamen sivi”, kišni oblaci, pepeo… ali ljubav? Eh, da: zaboravismo kolika se mlada ženska srca na Balkanu zagriju čim spaze pedest nijansi sive boje kola, odijela ili utoka njihovih sugar daddies… Eto, to već vidjesmo, možda je u tome čar sive boje??
Ostavimo sad na stranu psihijatrijsku dimenziju složenih seksualnih navika i ljubavnog ukusa glavnog junaka.
Hajde da vidimo da li vi, čitaoče, zamišljate ljubav onako kako nam u ovom “djelu” opisuje vrla britanska spisateljica: da najprije, kao glavna “junakinja” knjige, potpišete da pristajete na dominaciju vašeg praktično nepoznatog partnera, i da nikom ne govorite o tome šta ta “ljubav pod ugovorom” uključuje; da taj koji vas “voli” ne može da “uživa” bez bičeva, lanaca i užadi – istorijski poznatijih, za čitaoce i gledaoce koji nešto znaju o istoriji prije 1990, kao instrumenti za mučenje, porobljavanje i uništavanje drugog; da od tog drugog ne očekujete “romantičnu vezu”; da ga ne smijete taknuti niti gledati tokom takvog odnosa?
Tvrdi se da se ova knjiga u svijetu prodala u više primjeraka nego Hari Poter. Zanimljivo! Na prvom mjestu Pedeset nijansi sive, na drugom mjestu Hari Poter. Sado-mazohistička erotika i magija, dobitni tematski dvojac koji osvaja besciljna i usamljena srca.
Eto u čemu čovječanstvo danas uživa, pritom jednako nesrećno, usamljeno, prazno, besciljno, u pedeset nijansi sive. Ti čemerni milioni sivih ljudi, sivih srca, koji su dali svoj novac za ovu knjigu ili za kartu ili DVD, i koji nisu srećni: jer srećna ljubav daje i stvara boje, ne bije, ne muči, ne uzima, i ne ucjenjuje ugovorima, poput predbračnih i ostalih. Ona voli da ugađa i daje, da gleda u oči, voli da dodiruje, da miluje i štiti, ona se predaje i tako budi naše povjerenje, i ispunjava dušu, a ne samo određene tjelesne otvore.
Pisac ove knjige je – o, tugo! – jedna žena u onim nezgodnim godinama kada takve često ostavljaju njihovi muževi i partneri. Valjda zato ovaj roman zovu mommy porn, tj. pornić za mame, ali bez tate (i bez vjernosti, odanosti i postojanosti onih koji ostaju uz “ženu svoje mladosti” i kad se “zbrčka”). Tu je jadac – sve je samo pusta samoća i mašta!
Međutim, i baš zato što bi po autorki sadomazohistički ljubavni odnos između dvoje glavnih protagonista trebalo da bude nešto uzbudljivo i intrigantno, nije li uvrijedljivo prema milionima drugih žena, da žena u ozbiljnim godinama o sadizmu i upotrebi instrumenata mučenja piše kao o sredstvima seksualnog uživanja i prodaje knjige o tome – i to u svijetu u kom milioni žena NIMALO NE UŽIVAJU U BATINAMA usmjerenim na stvaranje patnje, a ne zadovoljstva, i u kom svakodnevno mnoge od njih UMIRU od tih instrumenata? I ne samo žene!
Dokle će ljudi čitati ovakve knjige i gledati filmove istog sadržaja?? Krajnje je neumjesno i uvrijedljivo da se jedan ovakav film o pedest nijansi sivog života sa psihičkim bolesnikom uopšte pojavi u bioskopima zemlje u kojoj policajci u kuće ispunjene porodičnim nasiljem dolaze tek onda kada je kasno, tek da utvrde zločin? U ovoj zemlji u kojoj gotovo svakodnevno čitamo o ubijanju i silovanju u krugu porodice, usred sve veće bijede i nesreće običnih ljudi, i sve bahatije nemoralnosti vladajućih struktura? Kakvo je ovo ludilo?
Doduše, podsjećaju me neki kako je ljubitelja lanaca i užadi uvijek bilo dosta i među onima koji nose mantije. Da li je to u redu? Odobravate li to? Je li to njihova privatna stvar, i onih koji im pružaju ovo sivo zadovoljstvo?
Ovaj film, kao i knjiga, i kao i cio koncept sadomazohističke “ljubavi” jeste pohvala ludosti, apologija devijacije. Nažalost, devijantnog markiza Sada, rodonačelnika žanra, poslao je Napoleon u zatvor, ali pisane proizvode njegove bolesti nije mogao da uhapsi. U naše vrijeme, devijantne svijesti raznih boja caruju medijima i gledalištu uporno nameću izmijenjene obrasce seksualnosti i ljubavi.
Na kraju krajeva, ne zove li se pravo na literarno iskazivanje perverzije licentia poetica? “Književnica” koja je napisala tri toma avantura svoje Justine – i lijepo zaradila na njima – da li je ona proživjela ili bi željela da doživi ono što je sročila? Da li bi ona željela takav život? I da li ona ima djecu kojima želi takve brakove, muževe i žene?
BOLEST – za svakog normalnog i zdravog čovjeka to je dijagnoza za dvoje protagonista ove sive i tužne “ljubavi”, ali i ovog vremena i ove kvaziumjetnosti koja se u svoj našoj ljudskoj bijedi dobro prodaje.
Znam, znam da su normalno i nenormalno politički nekorektne riječi…
A da li su tačne, i potrebne? Da li su realne? Možda negodujete i sumnjate u ispravnost ovakvog stava, možda mislite da nemam pravo da sudim de gustibus? Dopustite onda, o vi prosvećeni, trendseteri i politički korektni, da vas vežu, išamaraju, izmlate, iskaiše, izbičuju i siluju na svaki mogući način – da li vam prija? Da li je ovakvo nasilje sredstvo povezivanja ljudi, i postizanja velikog zadovoljstva?
Lutanje nekih ljudi kroz sivo carstvo tuđeg bola i neslobode, ne bi li bar tu ponovo doživjeli krhko zadovoljstvo koje im je postalo smisao života – sve je to dokaz da su izgubili ključ za sreću i zadovoljstvo bez specijalnih efekata i rekvizita – sreću koju nam donosi drugi čovjek kad postane prijatelj, ne instrument.
Tatjana Samardžija
