Pred veliki koncert Partibrejkersa 26. februara u zagrebačkoj Tvornici kulture frontmen benda Zoran Kostić Cane dao je intervju tamošnjim medijima, a osim priče o povodu za svirku, 40 godina od nastanka benda, Cane je govorio i o drugim zanimljivim životnim temama.
On je za Večernji.hr govorio o pandemiji koja nam je izmijenila živote, o religioznosti, o mladosti, univerzalnim vrijednostima, ali i o aktuelnoj društvenoj situaciji u Srbiji i regionu.
Vraćate se u Zagreb, grad u kojem uvijek volite nastupati. Šta nam pripremate?
“Zagreb je jedno od naših najdražih uporišta. Iduće godine biće 40 godina otkad smo tu prvi put nastupili. Publika u Hrvatskoj nas voli, u Zagrebu uvijek imamo dobar prijem. Vjerujem da će biti O.K. jer smo se zaželjeli svirke”.
Dosta muzičara govori kako im je tokom zadnje dvije godine najviše nedostajala svirka. Vjerujem da je i kod vas tako?
“Jeste, jer ovo vrijeme sa svim svojim informacijama i porukama odvelo nas je u apstrakciju i to jako opasnu. Ljudi svašta pričaju, nema slobodnog rezonovanja, sad je sve apstrakcija što se priča. Ne znam je li istina ono što se priča, da nam namjerno truju srž bića”.
Vi ste, dakle, uvjereni da ovaj virus nije nastao prirodnim putem?
“Normalno da nije. Neko je stotinama godina radio na ovome, na ispunjenju plana da se igra sa nama. Ja se ipak pridržavam svih mjera, nosim masku i ne izlazim puno. Pazim se pa šta Bog da. No, siguran sam da je ovo vještački virus”.
Preselili ste se iz Beograda u Zrenjanin. Znači li to da vam više odgovara manja sredina?
“Manje je frustracija, mirnije se živi, premda je i ovdje carstvo osiromašenog betona”.
Partibrejkersi ove godine slave 40 godina postojanja. Je li vam brzo proletjelo vrijeme?
“Pa ne baš, ali sam se juče jako iznenadio kada sam shvatio da mi sin puni 30 godina. Rekao sam mu: ‘Davide, pa zar već trideseta?’ A on mi je odgovorio: ‘Zadnjih pet je tako proletjelo.’ On nije ni osjetio. Četrdeset godina Brejkersa je i 40 godina mog života. Nisam ja sad samo svirao, valjda sam i nešto drugo napravio u životu”.
Počeli ste na samom kraju novog talasa, uostalom bili ste predgrupa Šarlu akrobati na njihovom zadnjem koncertu. Kako pamtite ta vremena?
“Mi smo u suštini bili pravi rokeri, a to smo i ostali. Krasili su nas jezik i energija ulice. To je bio rok sa pank bazom i nismo imali veze sa ekipom iz Paket aranžmana, iako smo bili dio te scene. Šarlu akrobati smo bili predgrupa na tri koncerta, a tada je stvarno bilo puno talentovanih i dobrih bendova”.
Zanimljivo je da ste i vi prvi album, kao i drugi beogradski bendovi, snimili za Jugoton. Je li i kod vas „krivac“ bio Siniša Škarica?
“To pitanje treba postaviti ovima iz diskografske kuće PGP RTB, koji i danas ne mogu shvatiti neke stvari. Sjećam se kada je Škarica dobio demo snimke naših pjesama ‘1000 godina’ i ‘Večeras’, da nam je rekao: ‘Dođite u Zagreb, mi ćemo vam platiti studio i izdaćete ploču za Jugoton.’ No, onda su nas odbili s drugim albumom, jer im kao nismo bili dovoljno buntovni. A na tom drugom albumu su bile pjesme poput ‘Prsten’, ‘Put’, ‘Mjesečeva kći’ i druge. E to vam je paradoks, tražiš nešto što misliš da je za tebe, a dobiješ nešto što ne razumiješ. Mi smo uvijek bili ‘trinaesto prase’, autsajderi i ostali smo anderground, iako smo imali velike koncerte za hiljade ljudi. Znali su nam često predlagati sulude ideje, pa kad smo snimili ‘Hipnotisanu gomilu’ i ‘Kreni prema meni’, tadašnja diskografska kuća rekla nam je: ‘A mogli biste sad i napraviti obradu neke pjesme.’ Mi smo vam bili stijena na kojoj se razbijao talas nerazumijevanja. A nama u bendu bilo je najvažnije da li nam se nešto sviđa ili ne. Imali smo i milion grešaka, ali u principu smo vjerovali kako niko ne može imati prava nad nama”.
Jedan od bendova koji je bio dugovječan je i Parni valjak. Nažalost, nedavno smo ostali bez njihovog pjevača Akija Rahimovskog…
“I pjevači umiru, zar ne? Ne znam ko je sledeći pjevač, možda sam ja”.
Ove godine obilježava se 30 godina od projekta Rimtutituki, u kojem ste sa članovima Električnog orgazma i EKV-a protestovali protiv rata i mobilizacije. Kako danas gledate na to? Je li vas tada bilo strah?
“Nije, mada nije bilo jednostavno. Morali smo to napraviti i ćao. Htjeli smo pokazati da ima i drugačijih ljudi od te ‘hipnotisane gomile’. Možemo se zezati i biti ovakvi ili onakvi, ali ljudski život je iznad svega. To je bio naš put do Boga”.
Kako sada gledate na aktuelnu situaciju u Srbiji? Ima li opet ‘hipnotisane gomile’?
“Svuda je to isto. Politička korektnost je sve pojela, pokvarila je umjetnost, dovela je laž i licemerje u prvi plan. Svuda ljudi teško žive, mi smo dio jednog svjetskog procesa, a pogotovo je tako na ovim našim prostorima. Nevjerovatno mi je da mi sami ne možemo napraviti svoj posao, srediti susjedske odnose. Uvjereni smo da smo druga klasa ljudi, a da su oni na Zapadu neke face. E nije tako. Ko su ti ljudi da mi govore šta ću raditi? Imam osjećaj da samo popunjavamo naše živote u korist tuđeg profita. Onda imamo još jedan problem. Feministkinje su dale pravo ženi da ostane sama. To je s*anje. Žena će na*ebati od žene. Kako da vam objasnim? Da nema tate i mame, ne bi bilo ni nas. Tvrdnja kako žena može živjeti bez muškarca je suluda. To su sve surogati pravog života koji se nameću kao jedino pravo žene. A nije tako. Najveće pravo žene je da bude žena, da bude prekrasna. Žene su snažnije i veće od muškaraca. Iza svakog muškarca stoji žena, a muškarac je samo daljinski upravljač u njenim rukama”.
Koliko vam religija pomaže u životu?
“Religioznost nije završen proces, nego traje cijeloga života, do zadnjeg časa kada kažeš: ‘Gospode, pomiluj me grešnog, spasi me i oprosti mi.’ Pomaže samim tim što bistri naš um i štiti nas od svih obmana i gluposti koje nas okružuju. Često čujemo kako neko kaže: ‘Moram napraviti ovo ili ono.’ Ne mora se ništa, čovjek samo mora dati odgovore i od toga zavisi ide li gore ili dolje. Nemojte misliti da sam neki agitator, ko voli, nek izvoli”.
Vratimo se muzici. Nedavno ste sa grupom Artan Lili snimili pjesmu ‘Rokenrol posle rokenrola’. Ima li uopšte rokenrola posle rokenrola?
“Suočio sam se sa razmišljanjima mlađih kolega koji misle kako ga neće biti, ali ja sam uvjeren da će ga biti, kao što će biti i dobrih ljudi. Mislim da će ta muzika opstati jer nudi velike ideale, ljubav prema ljudima i prema svojoj slobodi, te individualnost koja ide u korist zajednici. Ljudi su zloupotrijebili rokenrol, pa svašta podrazumijevaju pod tim. Još uvijek ima i starih rokera. Tu su Stonsi, Bob Dilan, Van Morison, Džeri Li Luis. To su slamke spasa. Volio bih da svi ideali koji su nas krasili kad smo bili mladi žive i dalje u nama. Živi i pusti druge da žive i ne radi ono što ne bi da drugi rade tebi. Ako nestane životnog uvjerenja, više neće biti ni rokenrola”.
