Piše
Đorđe Šćepović
U kultnom filmu Dan mrmota, reditelja Harolda Rejmisa, egocentrični reporter-meteorolog biva zatočen u vremenu. Tačnije, na putu za festival Dan mrmota, u jednom ledom okovanom gradiću u Pensilvaniji, reporter Fil Konors kojeg tumači Bil Marej, prinuđen je da iznova i iznova živi jedan jedini dan, 2. februar. Dan koji se beskonačno ponavlja i iz kojeg junak filma nikako da izađe. Kako navodi jedna od recenzija filma, Filov svijet svakog dana nastanjuju isti ljudi. Ako mene pitate, Crna Gora već neko vrijeme živi 1. septembar, zatočena u vremenu i prostoru. Dan koji traje i iz kojeg nikako da izađemo. Kao i kad smo se prvi put probudili na 1. septembar 2020, i sad, nakon toliko vremena, naš svijet nastanjuju isti ljudi. Galerija opskurnih likova koji kao da su iznebuha bačeni u svijet kojem ne pripadaju, pa čine sve da taj i takav svijet razore. Premijer-bogoslov i dalje, kao i prvoga dana, propovijeda nešto što bi trebalo biti hrišćanstvo, a zapravo je groteskna varijanta istog. Kao da je izašao iz Pekićeva romana Vreme čuda, premijer-izaslanik neodoljivo podśeća na naglavačke okrenutu i parodiranu verziju hrišćanstva. Dok za skupštinskom govornicom grmi poput Isusa: Teško vama, licemjeri! (Matej, 23), ovaj nesvakidašnji i krajnje autentični primjerak državnika nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Smijeh ili suze su prirodna reakcija na nadrealan prizor ekstatičnog premijera. A zašto ne oboje? Smijeh do suza.
Međutim, jedna lasta ne čini proljeće, ili – jedan čovjek ne čini svijet našeg 1. septembra. Dana u kojem smo zatočeni. Premijer bez ostalih nije potpun, i obrnuto. Među upečatljivijim likovima filma svakako je i rektor jedne srednje škole, otac pomiritelj, dobročinitelj, koji ne dopušta da slaba bešika ili mekan trbuh vjerujućih ispaštaju zbog kojekakvih procedura i propisa. Stoga je Otac iz najčovjekoljubivijih pobuda odlučio načiniti novi, moderan ćenef u starom Cetinjskom manastiru. Mada nas Nazarećanin uči da ocem svojim ne zovemo nikoga na zemlji, jer je u nas jedan otac, koji je na nebesima, mi baš i ne marimo za to. Otac o kojem je riječ je cijelog sebe podredio opštem pomirenju i dobru. Po sopstvenom priznanju Crnogorac, taj nas sluga Božiji u jednom video-predavanju upoznaje s egzaktnom činjenicom da je Bogojavljenje (teofanija) kada, recimo, Srbija da gol u 90-om minutu! Amin.
Koliko će trajati crnogorski Dan mrmota ako imamo u vidu da naš svijet nastanjuju i Cr(k)veni Kmeri koji su se, gle čuda, našli u istom onom blatu u kojem su davili sve one koji se usude reći istinu o njima, pa danas, u borbi za vazduh, sami grcaju na dnu jame koju je iskopao srpski medijski kazneni puk? Ko se fabrike laži lati – od iste i strada. Moglo bi se i tako reći. Nego, toliko je onih koji su nastanili vrijeme i prostor u kojem je zatočena Crna Gora. Toliko je onih koji nam ne daju da napuštimo 1. septembar. Čuvari jednog jedinog dana su svakako i elitni Srbi koji uporno pokušavaju da strašno breme genocida natovare na pleća cijelog srpskog naroda. Valjda je važnije odbraniti jednog generala ubicu, negoli spasiti žiga zločina cijeli jedan narod. A da bi svi oni bili mogući, pozvaćemo u pomoć Ferdinanda de Sosira, te ćemo slovom o semiologiji opravdati i generala ubicu i sve one koji slijede njegov put. Jer, ako vas neko nekad pita da li se u Srebrenici dogodio genocid, budite naredni: Izvucite iz rukava Tatjanu Bečanović, koja je opet, iz rukava izvukla Sosira učeći nas znaku i označenom. Ipak, poreći genocid uz pomoć Sosira nekako uvijek manje opterećuje. To on poriče umjesto vas. A ako vam za izbor u zvanje zatraže 16 bodova, e, tu vam ni dobri Sosir ne može pomoći.
Na koncu, Fil Konors, raspolažući beskonačnim vremenom uči i savladava mnoge vještine. Na nama je da učimo i da iz ovoga dana izađemo mudriji, da više nikada ne dozvolimo da takvi i njima slični zarobe naš svijet.
