Glib Crnogorske Političke Scene

Dobro jutro! Prije neki dan sam, isprovociran nekim dnevnim političkim dešavanjima na koje sam već zaboravio, napisao da je naša politička scena glibava. I da je ova teška crnogorska riječ prava mjera za količinu hipokrizije i obmanjivanja koju naša politička elita može da proizvede. Jesam li bio u pravu? Sudeći po reakcijama sa svih ideoloških strana, većina građana bi se složila sa tim. Ipak, 75 odsto njih se identifikuje sa političkim partijama. Kako, zašto?

Ne zaboravite da se priključite našoj Viber zajednici.

Glib Crnogorske Političke Scene

Ovo nije antipolitički tekst. Naprotiv, politički aktivizam i angažman svuđe i uvijek imaju smisla. Kako je rekao De Gol – politika je previše ozbiljna stvar da bi je ostavili političarima da se oni isključivo bave njom.

Ali na koji način se baviti politikom, ako nemate ambiciju da budete političar. Učlaniti se u partiju? Pridružiti se kampanji? Slijepo vjerovati u zabludu da će se pojaviti nekakvi anđeli u politici koji će više brinuti o našim i opštim umjesto o svojim uskim interesima? Ako ne na početku njihovog karijernog, onda sigurno kad zaśednu u fotelje.

Čuli ste za Gvozdeni zakon oligarhije? Početkom dvadesetog vijeka italijanski sociolog njemačkog porijekla, Rober Mihels, je istražujući političke partije primjetio da demokratske organizacije imaju skoro aksiomatsku tendenciju da se pretvore u oligarhije. Govoreći o elitama i kontraelitama, on je među prvima primjetio ono što će Đilas viđeti u Novoj klasi – da koliko god su demokratske i anti-establišment poruke opozicionara, na kraju dana oni nakon preuzimanja vlasti uvijek prvo i primarno krenu da servisiraju svoje potrebe.

To što mi vidimo kao glib, suština je bavljenja poliitkom. Zauzimanje, a onda opstanak na vlasti, ostaje glavni cilj političkih struktura. Ali to ne znači da politiku treba ukinuti. Kao što ne treba ukinuti ni komunalno preduzeće i gradsku čistoću. Postoje “prljavi” poslovi kojima neko treba da se bavi.

Pitanje je onda kako se baviti politikom a ostati čist. Jednostavno, tako što ćete ono što vam je važno učiniti politički profitabilnim za političare. O tome je govorio Milton Fridman kada je upozoravao da ne treba mijenjati Kongres. Tvrdio je i to vrlo precizno i tačno da će jedan političar glasati o jednoj stvari različito samo ako je to politički profitabilno za njega. DPS gradonačelnici će u jednom trenutku stavljati vijence na ploču Oslobodilačkoj srpskoj vojsci i četnicima na Zidanom mostu, a u drugom veličati Krsta Zrnovoga. U trećem plakati na pomen Save Kovačevića.

Funkcioneri PES-a će u jednom trenutku ljubiti ruku Metodiju i Joanikiju, a onda držati ruku na srcu tokom intoniranja himne koju su do juče zvali Sekuliana himna.

Aleksa i Dritan će od bromanse do mržnje i nazad u samo par mjeseci.

Milan Knežević će ići u zatvor, udarati poslanike DPS-a da bi na mig šefa iz Beograda, završio sa njima u krevetu.

Mamdani i Tramp će se nasmijani slikati u Ovalnoj kancelariji.

To je racionalno i prirodno ljudsko ponašanje u takvom okruženju. Ono što je za većinu licemjerje, za političara je umijeće mogućeg.

Kako onda uticati na političare. Kako svoj cilj i svoje interese učiniti politički profitabilnim za njih. Kroz kampanje u medijima, na društvenim medijima. To radimo svakodnevno. Stvaramo hajp oko stvari koje su nam identitetski, ekonomski i životno bitne. Ako se dovoljno ljudi skupi na Slovenskoj i političaru se učini politički profitabilno da zaustavi gradnju višespratnica, on će prije uraditi to nego polećeti za investitorom. Pogledajte priču oko Ulcinja i Alabara. Pogledajte gomilu planova i najava političara koji nisu otišli dalje od ideje, samo zato što se javnost mobilisala i učinila neku temu profitabilnom ili skupom za određenog političara.

Kada podvučete crtu shvatite da nam ne trebaju dobri ljudi na važnim funkcijama. Dobri ljudi nam trebaju u kućama, u druženjima. Na funkcijama nam trebaju oni na koje možemo uticati.

Toliko za danas. Ugodan ostatak dana želimo.