Sjećam se…

Piše: Petar Špadijer

Sjećam se, negdje ’77.-’78. i odlaska sa roditeljima na Ljetnju, na koncerte Zdravka Čolića ili Zlatka Pejakovića...

Sjećam se “Divizije” uvjek pune djece, i zvuka gitare u ljetnje večeri…

Sjećam se rijeka ljudi koji niz našu ulicu ujutro u šest idu na posao u Obod Taru, Bojanu, Trgopromet, a u dva se vraćaju. Sjećam se mene na balkonu dok čekam da među njima vidim i oca ili pogledom otpratim majku…

Sjećam se zastrašujućuh Tarinih autobusa koji prolaze pored livade na kojoj igramo fudbal, na putu od garaže do remonta ili autobuske. Još mi se palče za loptama koje su skončale pod njihovim točkovima…

Sjećam se Cetinjskog lista i maminog grlenog smijeha dok čita kozerije Pavla Đonovića…

Sjećam se rukometnog poligona i Boba i Vuje i Kolje i Joca i Nina… Sjećam se i Obilića poljane i maslačaka i čičaka na terenu. Sjećam se i Kala i Nina i Sloba. Sjećam se kad je dolazio Piksi sa Radničkim i kad je igrao Partizan.

Sjećam se upisa i I-7 odjeljenje od 11 koliko su ih te godine upisali u srednju školu.

Sjećam se i nesrećnih devedesetih i jedine oaze mira na mržnjom zadojenom, krvavom Balkanu. Sjećam se i narječja i akcenata, dragih ljudi različitih vjera i nacija, koje spaja grad u kom im nisu nužne ni vjera ni nacija, ali grad koji im pruža sigurnost, razumijevanje, utjehu. Grad koji su tada zavoljeli i koji im je zauvijek ostao u srcu. Jer, ON je više od grada, Cetinje je stanje duha.

Sjećam se…

(Autor je profesor u Gimnaziji Cetinje)