U četvrtak 18. maja u Kraljevskom pozorištu Zetski dom na Cetinju, biće izvedena predstava „Učene žene“, po tekstu Žana Batista Poklena Molijera, u režiji i adaptaciji Jagoša Markovića.
Scenografiju i izbor muzike potpisuje Jagoš Marković, kostimografiju Marija Marković, scenski govor Ljiljana Mrkić Popović, asistent režije Tara Lazarević, a izvršna producentkinja je Nela Otašević.
U predstavi igraju: Mirko Vlahović, Nada Vukčević, Kristina Obradović, Petar Vlahović, Julija Milačić, Momčilo Otašević, Petar Burić, Mišo Obradović, Jelena Nenezić Rakočević, Branimir Popović, Aleksandar Gavranić, Filip Đuretić, Goran Vujović i Marko Todorović.
Jagoš Marković – rođen u Titogradu (Podgorica) 1966. godine. Jedan je od naših najistaknutijih pozorišnih reditelja u regionu. Diplomirao je na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, u klasi prof. Borjane Prodanović i Svetozara Rapajića. Do sada je uradio preko 50 režija među kojima su: Bogojavljenska noć, Govornica, Skup, Uobraženi bolesnik, Sumnjivo lice (Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd); Kokoška (JDP i Grad-teatar Budva);
Gospoda Glembajevi, Porodične priče, Dom Bernarde Albe (Atelje 212, Beograd); Kraljica Kristina (Kraljevsko dramsko pozorište Dramaten, Stokholm); Galeb, Filumena Marturano i opera Karmen (Hrvatsko narodno kazalište, Rijeka) Romeo i Julija, San ljetnje noći (Pozorište „Boško Buha“, Beograd); Kate Kapuralica (Narodno pozorište Sombor), Dekameron – dan ranije (koprodukcija NP Sombor i Grad-teatar Budva), Romeo i Julija (Dubrovačke ljetnje igre), Čarobnjak iz Oza (Gradsko pozorište, Podgorica), Hasanaginica (Centar za kulturu Tivat),
Antigona, Gospođa ministarka, opere Pepeljuga I Figarova ženidba (Narodno pozorište Beograd). Komad Jagoša Markovića Govornica igran je u Bugarskoj, u režiji nekoliko reditelja i na nekoliko jezika, na festival Balkan čita Jagoša.
U Crnogorskom narodnom pozorištu režirao je predstave Hekuba, Tartif i Komedija zabune. Dobitnik je svih strukovnih, festivalskih i državnih nagrada, preko 50, među kojima se izdvajaju: Nagrada Bojan Stupica, Nagrada oslobođenja Beograda, Trinaestojulska nagrada za sveukupan doprinos stvaralaštvu Crne Gore, Nagrada oslobođenja Grada Podgorice, Nagrada za dramsko stvaralaštvo na festivalu Grad teatar u Budvi, nagrada Davidoff, više Sterijinih nagrada, Zlatnih ćurana, nekoliko Ardaliona, Nagrada za režiju na Festivalu u Kotoru…
Prilikom svečane dodjele Nagrade Mića Popović, juna 2004. godine, Ljubomir Simović je između ostalog rekao:
“U djelu koje postavlja na scenu Jagoš uvijek vidi nešto što prije njega nije vidio niko. On nam i stare i poznate stvari otkriva kao nove i nepoznate. On napravi neki neprimjetan gest, ali tim gestom preobrazi sve (…) Jagoš radikalno, i s najvećom smjelošću, mijenja metaforu koju nalazi u tekstu. Pritom, on to ne radi samo kao reditelj, jer on u pozorištu i nije samo reditelj. On je u pozorištu sve; on je i glumac, on je cio ansambl, on je i publika, on je i scena, i loža, prva, druga i treća galerija, on je i pozorišna biblioteka, on je i četka i boja, i čekić i ekser, i konopci i reflektori, i svila i vatra, i kulisa i zavjesa. On je sve to možda samo zato da bi nam kazao da je svijet bez ljubavi samo isušeno, slano i jalovo morsko dno, što, opet, nije ništa drugo do ono što o ljubavi u prvoj poslanici Korinćanima kaže apostol Pavle“.
