Abramović tvrdi da su tenderi na Adi Bojani namješteni

Nezadovoljstvo koje posljednjih mjeseci vlada među doskorašnjim zakupcima kućica na Adi Bojani kulminiralo je u srijedu, kada su dvojica korisnika spriječila Komunalnu policiju da ukloni njihove objekte pošto su na tenderu Morskog dobra izgubili lokacije. Tog dana jedna kućica je srušena dok je vlasnik dva objekta dogovorio da će uklanjanje kućica sam organizovati, piše Pobjeda.

Među nekadašnjim zakupcima koji su kućicu odbranili od rušenja bio je i ulcinjski ribar Željko Abramović.

On tvrdi da problem nije samo u rušenju pet objekata na osnovu pravosnažnih rješenja, već u načinu na koji su raniji korisnici izgubili pravo zakupa nakon tendera koje je sprovelo Javno preduzeće za upravljanje morskim dobrom.

Zakupci koji su ostali bez lokacija mjesecima ukazuju da je novi sistem bodovanja, prema njihovom mišljenju, pogodovao novim ponuđačima, dok su raniji korisnici izgubili prednost koju su očekivali na osnovu dugogodišnjeg korišćenja prostora, ulaganja i urednog plaćanja zakupa.

Zbog toga se na Adi Bojani sve češće čuje pitanje da li su tenderi bili fer ili su pojedine lokacije unaprijed bile namijenjene novim korisnicima.

Abramović, koji boravi na Bojani 25 godina i osam godina se bavi privrednim ribolovom, tvrdi da kućica koju koristi nije običan vikend-objekat, već prostor vezan za njegov posao i svakodnevni život.

On smatra da su dešavanja od srijede samo posljednja faza procesa koji je, kako tvrdi, pripreman mnogo ranije.

“Ovo nije bila nikakva fer utakmica, kako je Morsko dobro obrazložilo izmjenu pravilnika. Kakva crna fer utakmica? Po mom mišljenju, oni su znali da će se ovo odraditi još prije dvije ili tri godine”, kaže Abramović.

Prema njegovim riječima, jedan od ključnih problema jeste dokumentacija koja, kako tvrdi, ne odgovara stvarnom stanju na terenu.

Navodi da su u papirima prikazane netačne dimenzije kućica što je, smatra, direktno uticalo na formiranje cijene zakupa.

“Ako kvadrature nijesu tačno prikazane, ni cijena zakupa ne može biti pravilno određena”, tvrdi Abramović.

On ukazuje i na to da na Adi Bojani, kako navodi, postoji veliki broj kućica bez brojeva, zbog čega se postavlja pitanje da li su one evidentirane u katalogu i po kojoj cijeni se eventualno izdaju.

Posebno problematičnim smatra i različit tretman korisnika. Abramović tvrdi da godinama postoje sporovi između pojedinih korisnika i Morskog dobra, da neki od njih ne plaćaju zakup, ali da njihovi objekti nijesu predmet rušenja.

“Postoje sporovi koji traju godinama. Ti korisnici ne plaćaju Morskom dobru, a njihovi objekti se i dalje ne ruše. Zato se mora postaviti pitanje zašto se prema svima ne postupa jednako”, kaže Abramović.

Jedno od pitanja koje, prema njegovom mišljenju, zahtijeva odgovor jeste i status ribarskih kućica.

Navodi da se govori o oko 120 ribarskih objekata, ali tvrdi da od resornog ministarstva nije tražen spisak ribara iz Ulcinja i Bara koji imaju odgovarajuće dozvole.

“Kako i na osnovu čega postoji 120 ribarskih kućica ako od Ministarstva ribarstva nije tražen spisak ribara iz Ulcinja i Bara? Samo ribari sa dozvolama mogu biti potencijalni vlasnici tih objekata i imati pravo na umanjenje cijene zakupa za prvih 35 kvadrata. Ipak, na poslednjem tenderu, početne cijene ribarskih kućica pojedinim zakupcima date su sa već umanjenom cijenom i potpisani ugovori bez priložene dozvole za privredni ribolov koja je uslov za popust”, tvrdi Abramović.

On problematizuje i rokove za potpisivanje ugovora, navodeći da bi trebalo utvrditi da li su ugovori zaključivani u zakonom predviđenom roku.

“U ugovorima kao datum navodi dan kada je dokument sastavljen u Morskom dobru, a ne dan kada je zaista potpisan sa korisnikom. To je veoma važno, posebno zbog rokova i zakonitosti postupka”, kaže Abramović.

Sporno mu je i to što se cijena zakupa, kako tvrdi, formira na osnovu kvadrature objekta, a ne zemljišta, iako se u dokumentaciji navodi da Morsko dobro izdaje u zakup zemljište bez postavljenih objekata.

Abramović je naveo da mu nije dozvoljeno da prenese pravo svojine na kućicu koju je dobio ugovorom o poklonu od danskog državljanina.

Isti danski državljanin, prema njegovim riječima, imao je dvije kućice, broj 132 i 133, a za obje je istog dana predata dokumentacija – za jednu po osnovu kupoprodaje, a za drugu po osnovu poklona.

“Čovjeku koji je imao ugovor o kupoprodaji prenos je odobren, a meni, koji sam imao ugovor o poklonu, nije. Obrazloženje je bilo da se na taj način navodno mogu zloupotrebljavati prenosi i ubacivati prljav novac. Ali ako ja nemam kupoprodaju i cijenu, već ugovor o poklonu, gdje je tu osnov za takvo obrazloženje”, pita Abramović.

Ta odluka je, kako kaže, dodatno pojačala njegovu sumnju da se prema svim korisnicima ne postupa na isti način.

Abramović tvrdi i da je kod jedne kućice na Adi Bojani novi korisnik, prije okončanja tendera, već imao planirane nove gabarite objekta.

Smatra da je to jedan od pokazatelja da su pojedine lokacije bile unaprijed „tipovane“.

“Prije nego što je počeo da pravi kuću, kada je srušio stari objekat, već je imao ucrtanu kuću u novim dimenzijama, i to prije tendera. To je, po meni, prva ozbiljna sumnja u ono što se radilo”, navodi Abramović.

Kao dodatni primjer navodi dokumentaciju za svoju kućicu za ovu godinu, u kojoj je, kako tvrdi, povećana kvadratura otvorene terase. Kaže da su dimenzije kućice i natkrivene terase ostale iste, ali da je površina otvorene terase u papirima povećana sa oko devet na 32 kvadrata.

“Neko je planirao da prostor gdje držim dva čamca prikaže kao terasu i objedini ga sa objektom. Skica je ostala ista, ali je upisana druga mjera. Da su promijenili i skicu, to bi bilo očiglednije. Ovako uvijek mogu reći da je greška”, tvrdi Abramović.

Doskorašnji zakupci smatraju da je novim pravilima narušeno povjerenje u institucije i otvoren prostor za sumnje u dogovore i zloupotrebe.

Među ranijim korisnicima je, kako navode, veliki broj stranih državljana, posebno Njemaca, koji su godinama plaćali zakup i ulagali u objekte.

Abramović ocjenjuje da se mora postaviti pitanje da li se prostor Ade Bojane zaista štiti kao javno dobro ili se kroz tendere i formalne procedure omogućava njegovo preuzimanje od strane manjeg broja novih korisnika.

“Treba pogledati zbog čega je Morsko dobro formirano. Primarno je bilo da se sačuva obala. A kako su došli do toga da se bave tenderima i šta se tu sve radi, to je posebna priča. Kada se osjeti novac, više nema pravila”, kaže Abramović.

Nadležne službe, s druge strane, tvrde da se uklanjanje objekata sprovodi po zakonu i na osnovu pravosnažnih rješenja, te da su korisnici imali mogućnost da kućice uklone sami.

Doskorašnji zakupci, međutim, poručuju da problem nije samo u izvršenju rješenja, već u tome kako se do tih rješenja došlo i da li su prethodni tenderi bili pravični i zasnovani na tačnim podacima.