Smaragd iz Kragujevca

Tekst i fotografije: Rale Radonjić

Kako mu je Zastavin program vozila kroz Floridu bio na drugom kraju skale dopadanja u mladosti ih nije puno ni volio ni vozio.

Prije nekoliko godina kroz odustajanje prijatelja koji je prvobitno htio da je kupi, bijela Zastava 128 je dopala njega, i uprkos tom početnom osjećaju svejednoće, kroz vrijeme provedeno u radu na njoj, Mladen je zavolio projekat Vastara, kako mu je dao ime na kraju.

Od promjene boje u prelijepu zelenu koju je vidio na jednoj Toyoti iz ‘80ih i kroz originalni katalog naručio, do pojačanja trapova, motora, promjene mjenjača u model sa pet brzina, uz neke estetske “nadogradnje” koje je smatrao da zaslužuje, Mladen je od svoje Zastave napravio model 128 kakav je po njemu trebao da bude.

Kako kaže, vozi se uglavnom vikendom, osim ako se zbog njegovog stila vožnje ne pojavi neki kvar pa to bude i rjeđe.

Dupli Webber karburator i otvorena izduvna grana od inoxa daju joj zanimljiv zvuk tek kad se malo uđe u obrtaje.

Mladen je dobar dio društva vezao za sebe svojim poštenjem i vedrim duhom, te se obična zamjena sijalice kod njega obično pretvori u pravo druženje u garaži do kasno u noć, na kojem nam ljepše polovine često zamjeraju – ili zavide.

Kroz naš prvi kontakt koji je za temu imao dogovor o održavanju mog – tada prvog oldtajmera, stvorilo se prijateljstvo koje smo prenijeli i na djecu i proširili na prijatelje i prijatelje prijatelja.

Nedugo nakon registracije Vastare, dobio sam ključeve na par dana kako bi napravio malo materijala za društvene mreže, te sam nekoliko dana proveo sa njom, koristio je svakodnevno, malo iz radoznalosti, a malo i iz nužde, dok je moj auto bio na opravci.

Prvo što se u upoznavanju sa njom moglo primijetiti je da se pažnja posvetila nekim detaljima koje u modernim automobilima uzimamo zdravo za gotovo, vjerovatno kako se prelaz iz ovih gore pomenutih ne bi tako drastično osjećao.

Volan je precizan, ručica mjenjača koja za vrh ima bilijarsku kuglu “osmicu” lijepo se uklapa u enterijer, vrata se zatvaraju uz zvuk koji mnogima nedostaje, sve je dotegnuto i – radi.

I zvukom i izgledom privlači pažnju i “lajkove” publike sa trotoara, a u službi klima-uređaja tu su leptir stakla.

Priča o Vastari je stojala na polici već neko vrijeme jer je zahtijevala određenu zrelost pisca kako bi se na pravi način prenijela dalje.

Priča o njoj je i priča o ljudima, jer su jednom prilikom ti gosti garaže za sat vremena skupili pare da ga odgovore od prodaje Vastare u momentu potrebe.

Danas su takva prijateljstva vrijedna koliko i dragi kamen iz naslova.