Tekst i fotografije: Rale Radonjić

Ovako je trebao da izgleda početak priče o ljubavi prema Pežoima, koju naš sugrađanin Budo B. gaji već duže od četrdeset godina.

Danas je on, takoreći, kolekcionar Pežoove serije “400”, iako ta kolekcija sadrži samo dva primjerka, Meksiko-plavi 404 iz 1968. i bijeli 405 iz 1991. godine o kojem će biti posebna priča.
Tu ljubav gaje i njegovi naslednici pa se lav nalazi i na nekim novijim autima u njihovoj garaži.
Davne 1980. Budo je 12 godina starog 404 dobio od ujaka za prvi auto, te se taj datum može računati za početak “francuske veze” u porodici.

O 404-rki se kao autu kroz istoriju vežu samo pozitivni rekordi i iskustva, te petnaestogodišnji staž u fabrici (u Keniji čak do 1988. godine na traci) kroz nekoliko karoserijskih varijanti i sa prvim benzinskim direktnim ubrizgavanjem goriva, po mnogo čemu je bio ponos Francuske.
Dizajn je bio inspirisan američkom kulturom a potpisivao ga je Pininfarina, što možda više znači danas nego tada, ali je prepoznatljivi reponja bio predvodnik stila u godinama kad je bio aktuelan.

Kvalitet je tih godina bio pravilo a ne izuzetak, pa se dobro očuvani primjerci često srijeću na ulicama Francuske i danas, a na skupovima zbog svojih brojnih karoserijskih varijanti itekako privlače pažnju.
Jako je interesantna opcija bila mogućnost slaganja prednje i zadnje klupe tako da se napravi ležaj za dvoje čak i u ovoj, limuzinskoj varijanti.

Mjenjač na volanu, udobnost pomenutih sjedišta ali i ogibljenja generalno, kao i naslon za ruke pozadi bile su poznatljive karakteristike ovog modela.

Stariji 404 nije samo auto u garaži, on je tu član porodice, ponos i dragulj garaže, dok 405-icu Budo koristi svakodnevno, što se ne vidi na osnovu njegovog stanja, međutim i mlađi i stariji imaju jednak, besprekoran tretman a tu kulturu očuvanja automobilskog nasleđa prenio je i na sinove što se vidi i prije nego se uđe u njihove moderne Pežoe.

Sva ta ljubav iz naslova je tako nastavila da postoji i postojaće a najveći užitak sigurno će biti kad se u 404-orci po prvi put budu vozili i Budovi unuci.
Nasleđe onda dobija puni smisao.

Fotografisano 2017. godine u krugu bivše fabrike “Radoje Dakić”.




Najbolji auto koji sam vozio. Kujen 1974 a poklonjen 1996. Jedinamana plasticne solje na zglobovima prednjih tockova koje se vise nisu mogle kupiti