Volimo li auta i kad se kvare?

Tekst i fotografije: Rale Radonjić

Ko nije vozio “talijana” vjerovatno ne razumije pitanje. Ta čar da je svaka vožnja potencijalna avantura može da se osjeti uglavnom za volanom nečega što je sklapano na Apeninskom poluostrvu. Da se razumije, imaju recimo i francuzi ozbiljne konje za trku u toj kategoriji, mislim, sjetimo se samo otvaranja autoputa Princeza Ksenija i broja zapaljenih auta pored puta i njihovog porijekla.

Nije tu samo kriva fabrika, naravno, malo se šalim, da ne zamjere ljubitelji.

Međutim, ti loši primjeri i kod jednih i kod drugih i kod trećih – svih ostalih koje nisam naveo, imaju ili nemaju nešto zajedničko. To zajedničko je duša, karakter, ljudski faktor iznad razumljivog spektra osobina jednog automobila.

Kad ujutru kreneš ka poslu, a on neće da upali, vergla ali neće pa neće, ti malo staneš, zamoliš ga naglas, jer on čuje, razumije, sjeća se da si sinoć djevojci rekao kako jedva čekaš da ga prodaš jer se u poslednje vrijeme samo kvari.

Zamoliš ga i kažeš da to sinoć nisi ozbiljno mislio, nego da si htio da se napraviš mangup pred đevojkom, kažeš da tako nešto nećeš više nikad reći, zaverglaš opet i hop – kao mina, kao da prije toga nije davao znake praznog rezervoara, ponovo prede. Onda staneš na kratko i kažeš sebi da ćeš sledeći put pazit što pričaš naglas dok si u kolima, jer ona čuju, znaju, osjećaju.

Nikad se ili skoro nikad ne dešavaju dva kvara istovremeno, nego drugi fino sačeka dok se prvi ne riješi, pa tek onda krene sa laganim ispoljavanjem prvih simptoma. Nije ni on tiranin, pazi ti na novčanik. Pravi auto ti je najbolji drug, zna sve tvoje tajne jer mu ih pričaš.

Zna kakvu muziku voliš, zna s kim si bio, s kim nisi, jednostavno zna dosta. A ako i ti slušaš njega, znaćeš dosta o njemu, koje gorivo i ulje voli, kakve puteve voli, boli li ga nešto u višim ili nižim obrtajima, kad mu je vrijeme za pregled, itd… Ko je bio ili je još uvijek u ovakvoj “vezi” zna o čemu pričam.

Auta sklapana u poslednjih desetak godina, čini mi se, lišena su tog karaktera. Sve je utegnuto, radi, što kaže Dule Savić, “šljaka kao leptir”. Dok jednog kišnog dana, na prepunom bulevaru u centru grada, najveći od svih izuma, auto start-stop sistem, ne prekrsti samo u stop.

Onda se za potpuni nervni slom pobrine i automatska ručna kočnica, da te obezbijedi od nedajBože slučajnog pokretanja vozila, pa tako ugašenog auta iz tebi nepoznatog razloga sa aktiviranom ručnom, nakon što si u sebi pronašao pa izgubio vjernika, konačno okrećeš redom šlep-službe objašnjavajući opet redom sve simptome i činjenice u incidentu, dok se ne nađe neko sa adekvatnim “navozima” kako bi se mrtav konj pomjerio s ulice do servisa, najčešće ovlaštenog.

Na kraju krivac bude dio od 50 eura, pa se incident na bulevaru obično brzo zaboravi. Do novog.

Prvi i drugi vlasnik iz priče drugačije odgovaraju na pitanje iz naslova, čini mi se.