Čuje li Crna Gora gluve

Znakovni jezik sastavni je dio identiteta osoba sa oštećenim sluhom, ali u Crnoj Gori nije zakonski priznat, što ovu zajednicu dovodi u izuzetno težak položaj. Jedna od onih koji se bore za prava gluvih jeste Tijana Mijušković, programska koordinatorka Saveza gluvih i nagluvih Crne Gore, koja zajedno sa ocem Darkom, inače predsjednikom Saveza, već godinama vodi borbu za priznavanje i zakonsko regulisanje znakovnog jezika. To bi, kako navodi za CdM, omogućilo lakšu komunikaciju i inkluziju gluvih i nagluvih osoba u društvene tokove. Najveći izazov je nedostatak prevodilaca za znakovni jezik.

Porodična povezanost i učenje znakovnog jezika

Tijana je znakovni jezik naučila od svog oca.

“Moj otac je gluv, ali pošto sam odrastala sa majkom, koja je čujuća, nisam imala priliku da ga savladam u potpunosti. Kasnije, kada sam počela da mu pomažem u organizaciji, morala sam ne samo da komuniciram s njim, već i s drugim gluvima. Oni su me razumjeli čitajući s usana, ali sam znala da to nije dovoljno. To je njihov maternji jezik i njihovo pravo, pa sam nastavila da ga učim dok ga nisam savladala solidno. Oni su zanimljiva populacija i šteta što ih je država zanemarila”, kazala je Tijana za CdM.

Međutim, znakovi su i dalje nevidljivi u crnogorskom zakonodavstvu. Crna Gora je jedina zemlja na Balkanu koja nema zakon o upotrebi znakovnog jezika. Iako postoje propisi koji garantuju pravo na prevodioca u institucijama poput bolnica i sudova, to je u praksi neizvodivo jer prevodilaca nema dovoljno.

“Ukoliko gluvi pacijent posjeti ljekara, zakon mu garantuje prevodioca, ali država nije obezbijedila mehanizam za to. Gluvi su primorani da dolaze s članovima porodice, što često ugrožava njihovu privatnost i samostalnost. A ako nemaju nikog da ih prati, moraju sami da plate prevodioca, što košta između 50 i 100 eura po satu. Imali smo situaciju da je jednoj gluvoj ženi sin dobio sepsu i morali su da mu izvade bubreg, toliko je bilo alarmantno i ona je zvala prevodioca i on je naplatio 50 eura prevođenje”, ističe Mijušković.

Gluvih i nagluvih u Crnoj Gori ima između 350-500, ali tačnu informaciju koliko Tijana nema, jer kako ističe za CdM, registra nema. Ukazuje i da termin gluv nije uvredljiv.

“Gluve svrstavaju u kategoriju osoba sa oštećenjem sluha. Gluvi nisu osobe sa oštećenjem sluha. Oni su gluvi sa velikim G.  To je njihov kulturni identitet. Imaš čak i izraz “Ja sam gluv”, a osoba sa oštećenjem sluha je npr. djed od 70 godina koji ne čuje, a oni su rođeni gluvi. Odsustvo gluvoće ne znači odsustvo inteligencije. Iako su gluvi oni mogu da rade sve što možemo i mi čujući”, ističe Mijušković.

Problemi u obrazovanju i zapošljavanju gluvih

Problem obrazovanja gluvih osoba dodatno otežava njihovu integraciju u društvo. Iako u školi u Kotoru dobijaju srednje obrazovanje, njihova diploma je trećeg stepena, što im onemogućava upis na fakultet.

“Zašto oni ne mogu da imaju jednake mogućnosti? Sistem ih ograničava na zanate poput automehaničara, frizera i kuvara. Nije loše biti zanatlija, ali šta ako neko želi više? Možda je neko htio da napreduje, ode stepenicu više, možda neko sad želi da upiše fakultet od gluvih a ne može, jer neće moći da ima asistenta u radu upravo zbog toga što nemamo prevodilaca i što država nije uradila ništa da bi se odradile te obuke”, ističe Mijušković.

Većina gluvih osoba u Crnoj Gori, navodi Mijušković, rade kao zanatlije – kuvari, frizeri, automehaničari – ali često na crno i za manju platu od one koju zaslužuju.

“Imali smo slučaj da je gluha kuvarica osvojila prvo mjesto na balkanskom takmičenju, ali je jedva našla sezonski posao jer poslodavci nisu znali kako da komuniciraju s njom. Takve prepreke ne bi postojale kada bi se znakovni jezik učio i koristio u širem društvu”, dodaje Mijušković.

Još jedan ključni problem je nedostatak sadržaja na znakovnom jeziku u medijima.

“Iako postoji prevod dnevnika na nacionalnoj televiziji, on traje samo deset minuta. Kada je na TVCG održan okrugli sto o pravima osoba s invaliditetom, emisija je trajala sat i po, a nije bilo prevodioca. Kako da gluva zajednica učestvuje ako im se ne pruži pristup informacijama?” pita Mijušković.

Potreba za sistemskim rješenjima

Rješenje ovog problema zahtijeva ozbiljnu angažovanost države. Mijušković smatra da bi se kroz organizovane obuke moglo obučiti dovoljno prevodilaca, a zatim ih zaposliti u ključnim institucijama poput opština i bolnica.

“Znakovni jezik se može naučiti za godinu dana. Ako bi samo pet ljudi godišnje postalo stručni prevodioci, to bi napravilo ogromnu razliku”, ističe Mijušković.

Nažalost, interesovanje države za ovu temu je minimalno.

“Na sastanku sa nadležnim ministarstvom nam je otvoreno rečeno da niko nije zainteresovan za izradu zakona o znakovnom jeziku. Ostalo je na tome da se u strategiji deinstitunalizacije za 2025-2028. godine Vlada odluči ko će da preuzme odgovornost da radi zakon o upotrebi znakovnog jezika. To je veliki posao. Ti moraš napraviti standardizaciju znakovnog jezika, to se mora zavesti kao crnogorski znakovni jezik, da se zna tačno koje je slovo. U svim balkanskim zemljama znakovni jezik je standardizovan, osim kod nas. Oni će to morati da urade ako misle u Evropsku uniju, ali je pitanje kad” dodaje ona.

Dok se u drugim balkanskim državama znakovni jezik standardizuje i postaje ravnopravno sredstvo komunikacije, u Crnoj Gori osobe sa oštećenim sluhom i dalje ostaju prepuštene sami sebi. Borba za njihova prava tek treba da dobije ozbiljnog saveznika u institucijama vlasti.

Slađana Đukanović