Djelovanje resora prosvjete uveliko zavisi od Crkve Srbije

Vjeronauka u klupama državnih škola nije tema temeljnih ugovora koje je Vlada Crne Gore potpisala sa Rimokatoličkom crkvom, Islamskom i Jevrejskom zajednicom. Ako se sada takva odredba planira kroz presedan u temeljnome ugovoru s Crkvom Srbije, a to potvrđuje izjava ministarke Vesne Bratić, onda je jasnije o čemu govorimo, kaže za Pobjedu Vladimir Jovanović.

“Crkva Srbije, između ostaloga, ima namjeru da kroz uvođenje vjeronauke svoje sveštenstvo, ili konfidente, za koje bi izdavala „licence“ ili obavezujuće preporuke za njihov radni angažman, rasporedi „po dubini“ školskoga sistema Crne Gore. I obezbijedi im „tezge“ na račun novih budžetskih opterećenja poreskih obveznika”, kaže Jovanović.

Ministarka Bratić ove sedmice, u intervjuu za Vijesti, upitana kakav je njen stav o uvođenju vjeronauke u škole, rekla je da je to osjetljivo pitanje u našem društvu i da treba sačekati potpisivanje temeljnog ugovora sa Srpskom pravoslavnom crkvom.

Komentarišući zašto se ispostavlja da u suštini Ministarstvo nema samostalan stav o pitanju uvođenja vjeronauke u škole, Jovanović kaže da agenda i djelatnost režima u Crnoj Gori, uključujući i resor prosvjete, uveliko zavisi od Crkve Srbije. Smatra da temeljni ugovor s Crkvom Srbije treba da bude tempirana bomba za ustavni poredak i suverenitet Crne Gore, građanski koncept našega društva i međunarodno priznato načelo odvojenosti države od vjerskih zajednica.

“Budući da vrh i veći dio te jerarhije prema Crnoj Gori deklariše necrkvene ciljeve – srpski nacionalizam, u njihovim namjerama, riječima i djelima, nažalost, nema Hrista Spasitelja, nema Jevanđelja, nema pravoslavne soteriologije. Patrijaršija Srbije je sada Vučićeva imperijalna alatka, s njom se vrši brahijalni napad na tradiciju i identitet Crne Gore; a preko ovdašnjih eparhija treba da se izvrši katastarska pljačka vjerskoga i kulturno-istorijskog naslijeđa Crne Gore”, kaže Jovanović.

Upozorava da Crkva Srbije pod vjeronaukom u državnim školama shvata religijsku nastavu s praktikovanjem vjerskih obreda, dakle, u javnim ustanovama, kao što se sada primjenjuje u srpskim školama, u kojima je, na primjer, takva vjeronauka u Republici Srpskoj obavezan predmet. Sve to je, između ostaloga, ističe on, protivno Opštem zakonu o obrazovanju i vaspitanju Crne Gore. Smatra da se krivotvori kada tumače da je vjeronauka u državnim školskim klupama osnovno ili garantovano ljudsko pravo, jer je provjerljivo da to nema veze s ustavnim pravom na slobodu vjerovanja ili s međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima.

“U tom smislu, ne postoji u Evropi, kako se netačno tvrdi li sugeriše, ikakav prihvaćeni jednoobrazni model religijskoga obrazovanja u javnim školama. Većina evropskih država, uključujući i Crnu Goru, ima izborne obrazovne programe i predmete Istorija religije – i već primjenjuje neki oblik religijske nastave. Lično, mislim da bi se istorija religije, sociologija ili kultura religija, trebalo daleko obuhvatnije i studioznije na nepristrasan način izučavati u našim školama”, navodi Jovanović.

I Crna Gora, kao i ubjedljiva većina evropskih država, ne dozvoljava vjerske obrede u svojim državnim školama, niti primjenu tzv. konfesionalne vjeronauke, za koju se Crkva Srbije zalaže, a koja podrazumijeva da nam po vjerskim kriterijumima razdvajaju i dijele đecu još od školskih klupa, kaže on.

“Takav model je možda moguć u vjerski homogenijim evropskim državama (Irska, Austrija, Njemačka, Grčka, Hrvatska, Poljska), ali ne i u Crnoj Gori. Prema istraživanjima javnoga mjenja, ni među pravoslavcima Crne Gore nema dominantne identifikacije u pogledu pripadnosti konkretnoj jurisdikciji – apsolutna većina u Crnoj Gori svoje pravoslavlje i ne identifikuje s Crkvom Srbije, neckrvenim i sekularističkim „svetosavljem“, već se identifikuje s načelno Istočno-pravoslavnom Crkvom ili s Crnogorskom pravoslavnom crkvom”, rekao je Jovanović.

Podsjeća da Crkva Srbije u Crnoj Gori već raspolaže bogoslovijom ili srednjom vjerskom školom na Cetinju, koja je osnovana 1992. godine. Svojevoljno su, dodaje Jovanović, odbijali da je akredituju po zakonima Crne Gore i ostvare sva prava, finansijske dotacije iz budžeta Crne Gore i status koji bogosloviji u tom slučaju pripada.

“Pored ostaloga, jer ne žele da „priznaju“ i crnogorski jezik kao službeni”, ističe on.

Ta srpska bogoslovija na Cetinju, akreditovana u Beogradu, dobija oko 200.000 eura godišnje iz budžeta Republike Srbije, iznosi podatak Jovanović.

“No, ta škola, na kojoj je honorarno predavao premijer Krivokapić, po nalazima Sinoda Srbije od ove godine, doživjela je organizcioni fijasko. Prema njihovim izvještajima, škola im je u haotičnom stanju – nedavno su i iz toga razloga smijenili i njezina „rektora“, kaže on.

Jovanović pita, uostalom, ko bi predavao na primjer pravoslavnu vjeronauku u državnim školama Crne Gore?

“Ubjedljiva većina sveštenstva Crkve Srbije je bez redovne bogoslovske kvalifikacije, ili ih nema. Manji dio njih ima diplome bogoslovskoga fakulteta, od kojih su neke s krajnje sumnjivih adresa. Diplome su mnogi u srednjoj vjerskoj školi na Cetinju dobijali pošto su prethodno već rukopoloženi, kroz „vanredno polaganje ispita“: tako je prošle godine jedan arhimandrit, čovjek u ozbiljnim godinama i s ozbiljnim monaškim činom, dobio tu srednjoškolsku diplomu, etc. “, rekao je on.

Jovanović podsjeća i na izjavu patrijarha Srbije Porfirija Perića, koji je 12. marta ove godine, u Beogradu, nakon sastanka s Mandićem i Kneževićem iz DF-a, zvanično najavio planove Crkve Srbije da naša država upodobi svoj pravni sistem s onim u Republici Srbiji.

“Citiram ga, tražio je da se „preduzmu dalje političke i zakonodavne aktivnosti“ koje će, u skladu i sa „dobrom praksom u Srbiji, još preciznije utvrditi značaj i ulogu Srpske pravoslavne crkve“ , kaže on.

Nedavno je premijer Krivokapić kazao da je na Sinodu u Srbiji da donese konačnu odluku o tomeljnome ugovoru.

“A u tom Sinodu su državljani Republike Srbije i BiH (Republike Srpske). Drugim riječima, konkretno i o uvođenju vjeronauke u sistem javnoga školstva Crne Gore, a time i o donošenju novih ili izmjenama postojećih zakonskih normi kojima se uređuje ova oblast, inicijalno odlučuju: 1) u stranoj državi, 2) strani državljani i 3) pripadnici jedne konfesije, kao i jedne nacije – koja, uostalom, nije većinska u Crnoj Gori”, ističe Jovanović.

Kaluđerović: Ugovor sa SPC iznad zakona

Viša savjetnica u Centru za građansko obrazovanje Snežana Kaluđerović podsjeća da Opšti zakon o obrazovanju i vaspitanju jasno propisuje da su javne ustanove i ustanove kojima su dodijeljene koncesije za izvođenje javno važećeg obrazovnog programa obrazovanja i vaspitanja svjetovnog karaktera i da nije dozvoljeno religijsko djelovanje, osim u ustanovama koje su licencirane kao srednje vjerske škole.

“I to je ono što bi trebalo da jasno definiše i stav resornog Ministarstva i ministarke”, poručuje ona.

Kaže da, nažalost, ministarka Bratić pokazuje da je temeljni ugovor sa SPC za nju iznad važećeg zakonodavnog okvira.

“Takođe, ona time priznaje ono na što CGO već duže vremena ukazuje – da je na djelu neprimjereno miješanje jedne vjerske zajednice i vezanih centara moći koje prijeti da ugrozi kontinuitet sekularnosti vaspitanja i obrazovanja u Crnoj Gori, a time i da ospori napore u demokratizaciji crnogorskog društva”, navodi ona.

Nesporno je, dodaje ona, da potpisivanje temeljnog ugovora sa SPC ne smije i ne može imati zakonit uticaj na nastavni plan i program u formalnom obrazovnom sistemu. Podsjeća na nalaze iz njihovog oktobarskog CG pulsa, koji ukazuju da su građani i građanke u ogromnoj većini (58,9%) protiv uvođenja vjeronauke u škole.

“Tako da insistiranje na aktuelizaciji tog nauma može samo dalje polarizovati već opasno polarizovano društvo”, smatra Kaluđerović.

Ističe i da su u Crnoj Gori evidentirane 32 vjerske zajednice i država je po Ustavu dužna da ravnopravno tretira sve njih i njihove vjernike, kao i one koji nisu vjernici.

“Naš stav je da država mora obezbijediti da sva djeca upoznaju realnost, da budu informisana da u Crnoj Gori žive ljudi i djeca koji imaju različita religijska vjerovanja, kao i oni koji ih nemaju, i da svi imaju podjednako pravo da tako razmišljaju. Naravno, van škole, i u svoje slobodno vrijeme, svako može da pohađa programe vjerske obuke u svojim vjerskim zajednicama, kao što je to i do sada bio slučaj”, rekla je ona, dodajući da bi uvođenje vjeronauke u školski sistem vodilo segregaciji među djecom, kao i diskriminiciji onih koji na te časove ne idu.

Zaključuje da vjerske zajednice imaju posebno mjesto u društvu, odvojene su od države i to ustrojstvo ne treba remetiti, već dosljedno poštovati u skladu sa Ustavom i zakonom, uz napomenu da Ustav ne brani slobodu vjeroispovijesti, ali da zakon brani religijsko djelovanje u školama oslanjajući se upravo na ustavne norme o sekularnosti države.

Bilo kakav sporazum sa jednom vjerskom zajednicom o uvođenju vjeronauke u formalni obrazovni sistem predstavljao bi kršenje postojećeg pozitivno-pravnog okvira.