Komšijski veš

Piše: Petar Špadijer

Subota je popodne. Vikend sam proveo kad đeda i babe, kao i gotovo sve vikende sljedećih 12 godina, do moje mature. Igram fudbal na livadi (na kojoj će se igarati i moja djeca, 30 godina kasnije). I ajde, da samo igram, ali se derem “iz mozga”, jer simultano sa igrom i prenosim zamišljenu utakmicu. To strašno iritira komšiju, koji se bio posvetio popodnevnom snu. Viče na mene. Ujaci izlaze da brane mezimca i za tren je sve na ivici incidenta. Da bi se smirile strasti, ja bivam preseljen kod druge babe, očeve majke, koju sam takođe obožavao.

Sjutra ujutro, baba i ja se budimo gotovo u svitanje. Slušamo vijesti u 7 na radiju i pržimo palačinke. Tačnije, baba prži, ja jedem. Negdje oko 7:20 čitav prostor ispunjava neobjašnjiv zvuk koji prvi put čujem, ali nagonski osjećam da ne sluti na dobro. Baba izgovara “zemljotres!!!” i hvata me za ruku. Letimo niz stepenice zgrade. Prilično neobično, jer je baba par godina ranije imala moždani udar i kao posljedica joj je ostao otežan hod. Čini mi se da smo samo sekund kasnije već bili na livadi ispred zgrade. A tamo nas je već čekalo pola naselja: muški u gaćama, žene u spavaćicama, a sitna dječica u pidžamama.

Kod mojih u stanu, istovremeno, se odvija drama. Majka uzima bebicu, brata, u naručje, otac sestru za ruku i kreću prema stepenicama. Na vratima ih srijeće komsija Miro i pokušava da sestru uzme ocu da bi otac uzeo mene. Komsija ne zna da ja nisam kući. Otac, već uspaničen zbog zemljotresa ne da sestru i na hodniku nastaje raskubanje – otac vuče sestru za jednu, a čiko Miro za drugu ruku. Dragocjeni sekundi prolaze dok nekako nisu shvatilo gdje je nesporazum. Na kraju su svi pred zgradama, u gaćicama, spavaćicama i pidžamama.

15. je april, 1979. godine. Nevjerovatna je stvar da su većini nas, koji smo doživjeli taj dan, prve asocijacije na njega – komšijski veš.