Kulturna dobra zaštićena samo na papiru

Kulturna baština Crne Gore zaštićena je samo na papiru, smatraju sagovornici Dana upućeni u ovu temu. Kako ističu, jedan od glavnih problema je neažuriranje samog Registra kulturnih dobara, kao i to što su brojni spomenici prepušteni zubu vremena i uništavanju.

Među najdrastičnijim primjerima nebrige o kulturnim spomenicima svakako su lokalitet Duklja, preko kojeg je prešla željeznička pruga, tvrđava Lesendro na Skadarskom jezeru, preko koje je prešao dalekovod, kao i urušavanje zidina Starog grada Ulcinja zbog izgradnje objekta koji na takvom lokalitetu nije smio biti izgrađen.

Prema podacima Ministarstva kulture, status kulturnog dobra ima 1.385 nepokretnih kulturnih dobara, 605 pokretnih, kao i 19 nematerijalnih kulturnih dobara. Iz tog resora ističu da se ne može pojednostavljeno odgovoriti u kakvom su stanju kulturna dobra, jer je očuvanje kompleksan posao i na njega utiču brojni faktori.

“Praćenje stanja jedan je od važnih aspekata zaštite kulturnih dobara i kao što je propisano Zakonom o zaštiti kulturnih dobara, stanje je potrebno pratiti redovno, a najmanje jednom u pet godina vrši se revalorizacija kulturne vrijednosti”, objasnili su iz Ministarstva.

Dodaju i da to ukazuju na važnost uloge vlasnika, odnosno držalaca kulturnih dobara, na neophodnost njihovog odgovornog odnosa, što je u skladu sa Zakonom o zaštiti kulturnih dobara koji propisuje da su „vlasnici i držaoci kulturnih dobara dužni da čuvaju, poštuju, održavaju i pravilno koriste kulturna dobra”.

Arhitekta konzervator Sandra Kapetanović istakla je da je bogata i raznovrsna kulturna baština jedna od najznačajnijih vrijednosti Crne Gore, koju smo u obavezi da očuvamo i prenesemo budućim generacijama.

“Pod nepokretnom kulturnom baštinom podrazumijevamo ne samo kulturno-istorijske objekte, već i kulturno-istorijske cjeline i lokalitete ili područja, uključujući i kulturni pejzaž. I upravo je taj kulturni pejzaž trenutno najugroženiji u Crnoj Gori. Da bi se sve te vrijednosti očuvale, kulturnu baštinu je potrebno zaštititi u integralnom i autentičnom obliku, poštujući principe struke”, kazala je Kapetanovićeva.

Ona je istakla i da su kulturna dobra, prema Zakonu o zaštiti kulturnih dobara „valorizovani dio kulturne baštine od opšteg interesa”.

“Dakle, to je segment kulturne baštine koji je država formalno prepoznala i u posebnoj je obavezi da je čuva. Međutim, u Crnoj Gori postoji bogata kulturna baština koja još nije formalno zaštićena, a koja sigurno ima kulturne vrijednosti. Tu su na primjer ruralna arhitektura i seoske cjeline, od kojih za sada imamo samo dvije formalno zaštićene, zatim arhitektura 20. vijeka, industrijska arhitektura, kao i brojni kulturni pejzaži izuzetne vrijednosti. Međutim, Registar, nažalost, nije javno dostupan dokument i morao bi se nalaziti na internet stranici Uprave za zaštitu kulturnih dobara ili Ministarstva kulture, kako bi svi građani imali uvid”, pojašnjava Sandra Kapetanović.

Aleksandar Berkuljan, penzionisani muzejski radnik, navodi da ni ono što je do sada na papiru „zaštićeno“ ne znači da je to i faktički.

“Najupečatljiviji primjer u tom smislu predstavlja antička Duklja, koja je mnogima jedino u nominalno-političke svrhe na vrhu „vrijednosnih kriterijuma“. Naime, širi potez ovog antičkog lokaliteta proglašen je područjem zaštićenog spomenika kulture još 1949. godine, ali od baš tada do danas desilo se sve što nije trebalo. Preko lokaliteta je protutnjala pruga, kamenu plastiku je raskubao ko je mogao, odnošen je materijal sa antičkih bazilika. Ali za takve stvari niko se ne „potresa”, osim malobrojni novinari i usamljeni entuzijasti, dok nadležni igraju „ping-pong“ prebacivanjem odgovornosti”, ističe Berkuljan.

On kaže da su kriterijumi za procjenu istorijskih i kulturnih svojstava pokretnog i nepokretnog kulturnog nasleđa, koji ih preporučuju za „trajno čuvanje” i „zaštitu” u svojstvu kulturnog dobra, odavno poznati institucionalnoj teoriji i praksi.

“Problem postoji na nivou suštine, odnosno doslednosti primjene istih principa i onoga što bi trebalo da im prethodi u smislu primarne identifikacije kandidata za kulturna dobra, jer, kako stvari stoje, na terenu imamo na stotine lokaliteta koji do sada nijesu ni rekognoscirani, a kamo li zaštićeni na bilo kom nivou, iako su više nego „obećavajući”. Da ne govorimo o pokretnom nasleđu. Tako, primjera radi, u potezu od Banjana i granice sa BiH pa sve do Boke i Grblja, imamo na stotine ilirskih kamenih i zemljanih mogila, jasno vidljivih na aero i satelitskim snimcima, koje su decenijama izložene devastaciji, jer ih do sada niko niko nije ni mapirao, a kamoli proglasio kulturnim dobrom, iako zasigurno mnoge od njih kriju blago. To je bio slučaj i sa ilirskom nekropolom kod Kufina, u blizini Sutomora, koju nadležne institucije nijesu valorizovale, ali jesu lopovi, na svoj način, naravno”, objašnjava Berkuljan.

Dodaje i da se ne može reći da nije bilo kvalitetnih individualnih napora da se stvari pravilno sagledaju i postave, međutim „individualno“, koliko god bilo vrijedno, ne može zamijeniti institucije.

Ismet Karamanaga, predsjednik udruženja „Prijatelji Starog grada Ulcinja” ističe da nije zadovoljan maćehinskim odnosom institucija kulture prema istorijskim lokalitetima ovog grada.

“Imajući u vidu da su predstavnici tih institucija rijetko kada i dolazili. Skoro je došlo do urušavanja zidina Starog grada zbog nemara i činjenja, odnosno nečinjenja, pojedinaca. Izgrađeno je dosta objekata u Starom gradu, a oni ne odgovaraju pravnim propisima i normama. Ljudski faktor je najviše doprinio, i gradnja objekta koji tamo nije smio da se gradi. Na to mjesto je donesena zemlja, koja je začepila otvore kroz koje je oticala vode i došlo je do urušavanja zidina. A najgore je to što zbog neplanske gradnje u ulcinjskom starom gradu ovaj lokalitet nije na Uneskovoj listi zaštićenih objekata”, kaže Karamanaga.

Sačuvaj, ali ne mijenjaj

“Pokojni Pavle Mijović svojevremeno je uradio jednu mapu nepokretnih spomenika kulture i mnogo šta drugo, ali to ni približno ne odgovara onome što se faktički krije na terenu. Postoje, istini za volju, i mnogobrojne zvanične studije i elaborati, škafovi učmalih tehno-birokrata „iz oblasti kulture” puni raznih „planova i programa”, valorizacije i revalorizacije „u pokušaju”, krcatih greškama i promašajima.

Takođe se i dosta toga „konzerviralo i restauriralo”, ali da bi ovaj postupak ispunio svrhu, treba se striktno držati zlatnog pravila „sačuvaj, ali ne mijenjaj”. Ono čega nema, a što je temelj svih temelja, jeste vjerodostojna, sistematizovana, svrsishodna, objedinjena, javna i po zakonu svakome dostupna evidencija kuturnih dobara i kandidata za kulturna dobra, kako na nivou nepokretnih spomenika, tako i onih pokretnih iz „svijeta” arhivske, muzejske i bibliotečke građe”, poručio je Berkuljan.