Priča o slavnoj crnogorskoj vojsci i štabu iz kojeg je komandovao serdar Janko Vukotić dovela nas je pred školu u mojkovačkoj Mijesnoj zajednici Štitarica koja je počela da radi prije 120 godina.
Učenici iz te škole danas su poznati doktori, profesori, nastavnici, ekonomisti, doktori nauka, novinari… Kontinuitet rada prošle školske godine bio je doveden u pitanje, knjiga je spala na jedno slovo, na malu Jelicu Rubežić i njena nejaka pleća koja je poturila da spasi školu.
I tako jedna priča o istinskom herojstvu mojkovačkih junaka i slavnoj crnogorskoj istoriji pretvori se o priču o malom heroju Jelici Rubežić. Na ulazu u selo sreli smo Jeličinog strica, Nenada, uzornog domaćina sa buljukom ovaca koji nas srdačno pozdravi i zamoli da ako nešto pišem obavezno pohvalimo rukovodstvo opštine Mojkovac koje razumije probleme poljoprivrednika i uvijek izlazi u susret mještanima Štitarice, ljubazno nas pozva u goste uz izvinjenje da ga moramo malo sačekati dok namiri stoku.
Ipak, prvo odlazimo do škole na kojoj na mermernoj ploči stoji natpis “U Štitarici Osnovna škola počela je da radi 1897. godine. Prvi učitelj bio je Radosav Jovanov Vuković iz Štitarice. Ova školska zgrada podignuta je 1910. godine. Štitarica, oktobra 2007. godine.”
Porodica Ljubiše Rubežića je ostala da živi na selu. Ljubiša je ranije radio u državnoj firmi i u vrijeme tranzicije je ostao bez posla, sada uplaćuje sebi radni staž preko poljoprivrede i danas je uzorni domaćin koji drži veliki broj krupne stoke. Rubežići izdižu na planinu Sinjajevinu na katun Bunarine od 25. maja do 3. oktobra, supruga Suzana ostaje sama na katunu sa đecom koja nemaju straha od planine i divljih životinja kojih uvijek ima i sa kojima dijele isti životni prostor. A i zašto bi ih bilo strah oni su svi rođeni u planini i sa njom su rasli i ne znam da li oni više vole planinu ili ona njih, kaže otac Ljubiša koji sa suprugom Suzanom ima četvoro djece.
Jovana je najstarija i ide u Srednju školu u Mojkovcu, Milivoje je u devetom razredu Osnovne škole u Mojkovcu, Jelica je u trećem razredu Osnovne škole u Štitarici i mali Nikola u predškolskom odjeljenju u Štitarici.
“Učiteljica mi je Danka Bogavac, imam od ove školske godine i drugaricu Isidoru Vuković koja ide u prvi razred. Kada sam bila sama u školi bilo mi je dosadno, sada je sve drugačije. U toku dana imam po četiri časa. Najviše od predmeta volim crnogorski jezik, matematiku i likovno. Matematika mi ide dobro. Časovi mi počinje u 9 h i traju do 11.30 h. Voljela bi kada odrastem da budem doktorica”, kazala nam je Jelica.
Prema riječima Jeličinog oca, Lubiše Rubežića, nijesu htjeli da prekidaju kontinuitet škole, zbog narednih generacija a i zbog škole koja je počela da radi prije 120 godina.
“Mislim da je najviše generacija izvela učiteljiica Mila Vuković, koliko mi se čini 42 generacije. Kada je prošle godine izašla generacija od tri učenika iz četvrtog razreda, ostala je Jelica u drugom razredu. Htio sam da je prepišem u Mojkovac, ali zbog narednih generacija odlučili smo da Jelica pohađa školu u Štitarici. Jelicina učiteljica Danka Bogavac iz Mojkovca je dobra i fina učiteljica, koja je putovala cijelu godinu zbog jedne male Jelice iz drugog razreda. Bilo da pada kiša ili snijeg učiteljica i Jelica su uredno bili na nastavi”, priča Rubežić.
On kaže da je Jelica mnogo vrijedna u kući, da pomaže oko stoke, peče hljeb, sačuva vareniku da ne prekipi.
“Stigne da uradi sve poslove koje imaju đeca na selu, uz to i nauči i napiše sve što joj je zadato u školi. Sve što imaju djeca u gradu imaju i moja djeca i mnogo više od njih, pogotovo kućnih ljubimaca njih imaju i za izvoz. Ponosim se sa njima i do sada niko mi se nije požalio na njih. Moja djeca su imala kompjuter kada ga ni škola nije imala, a zahvaljujući solarnim panelima i na planini imaju struju”, kazao je Ljubiša.
Učiteljica mi je Danka Bogavac, imam od ove školske godine i drugaricu Isidoru Vuković koja ide u prvi razred. Kada sam bila sama u školi bilo mi je dosadno, sada je sve drugačije. U toku dana imam po četiri časa. Najviše od predmeta volim crnogorski jezik, matematiku i likovno.
divna prica! suze mi krenuse kako je to sve lijepo…
Svaka cast i tebi dete a i roditeljima sto su ipak odlucili ostati na svome i ako je taj zivot tezak sto se rada tice ali zavidim vam.sto rece neko u sjaju oka se vidi da je drugacije dete.naravno raste u zdravom okruzenju uz puno ljubavi upornosti i truda.svaka cast.svako dobro.
Koliko više topline u očima imaju ova seoska đeca od gradske. Sve najbolje ovoj simpatičnoj djevojčici i da izraste u pošteno vrijedno čeljade u što ni najmanje ne sumnjam.
Jelice zlatna djevojčice sve što želiš mora ti se ispuniti blago tvojim roditeljima kad te takvu imaju