Petar Špadijer, Prosvjetna zajednica
Trinaestogodišnjak, učen i naučen da puca u metu, upotrijebio je svoju vještinu da izazove još jednu jezivu tragediju na ovim namučenim balkanskim prostorma. Prosvetne vlasti, na tim istim prostorima, već godinama uporno pucaju u pogrešne mete i ne pokazuju namjeru da odustanu od te nakazne navike.
Nakon beogradskog masakra, Ministarstvo prosvete Srbije dobija dopis od kolega iz Ministarstva unutrašnjih poslova u kojem se traži da škole „…pripreme spisak učenika za koje procjenjuju da su u riziku od nasilja, bilo da su oštećeni odnosno žrtve ili izvršioci nasilja ili ispoljavaju asocijalno ponašanje. Navedene spiskove će, prilikom dolaska u škole, policijski službenici razmatrati zajedno sa relevantnim predstavnicima škola, kako bi smo dogovarali dalje aktivnosti.“ ‘Ej!!! Jedan kolega šeretski komentariše „nije problem u tome što traže, nego u tome što će i dobiti“.
Istovremeno, u južnom susjedstvu naših sjevernih komšija, Ministarstvo prosvjete inicira jednu tipičnu aktivnost na tipičan način – borbu protiv nasilja realizuje tako što u četvrtak, negdje oko podna (za birokrate, to je vrijeme kad se izgustiraju jutarnje kafe) šalje abere školama da se prvi čas sjutra ujutro (petak) posveti prevenciji nasilja, odnosno da je „učenicima neophodno ukazati na značaj sprečavanja nasilja u školama i njihov odgovoran pristup ovoj pojavi…
Vjerujemo da ćete u saradnji sa školskim timom za prevenciju nasilja i pedagoško-psihološkom službom na najbolji način osmisliti sadržaj ovog časa.“ Dakle, poruka stiže u četvrtak (baš) kasno ujutro, a aktivnost treba realizovati u petak (baš) rano ujutro. E, sad, zamislite vrlo realnu i čestu situaciju – koordinator tima za prevenciju nasilja i četvrtak ima časove u drugoj školi (i, nerijetko, drugom gradu), a školski pedagog, kojeg „dijele“ bar dvije škole, u četvrtak je u baš u onoj drugoj. Mladi kolega/koleginica, bez obrazovanja iz pedagoške grupe predmeta, bez iskustva razrednog starješine, bez velikog iskustva u školi, treba da održi taj prvi čas i da „iz prsta isisa“ što djeci pričati.
Da li je iko razmišljao koliko se štete može nanijeti ovim i ovakvim ishitrenim aktivnostima. Upravo takve, godinama sprovođene nepromišljene, neplanirane, nekoordinirane, neciljane, samo-da-se-odradi sprovođene aktivnosti dovele su nas tu đe smo.
I nije ovo jedini primjer. Opet smo, recimo kad je PISA testiranje u pitanju, izabrali „put kojim se ređe ide“. Umjesto, što je najlogičnije i najsvrsishodnije, da se obuči tim trenera koji će potom obučavati i kreatore pitanja i, uopšte, nastavnike da svoj rad usmjere tako da se, u prvom redu, poboljša kvalitet obrazovanja, a samim tim i rezultati na navedenom testiranju, nama „praktičarima“ je bačena još jedna „koska“ i još jedno očekivanje da iz „suve drenovine“ iscijedimo „bisere mudrosti“ na korist vascijelom obrazovnom sistemu.
Od onoga što će u sljedećim danima, nedjeljama i mjesecima uraditi najodgovorniji u obrazovnom sistemu Crne Gore, ali i kolege u obrazovnim sistemima u regionu veoma će zavisiti budućnost u tim državama. Jer, dok god donosioci odluka u obrazovanju promašuju mete, uvijek će se naći neko čiji pogoci mogu izazvarti nesagledive tragedije.
