Mještanin rta Veslo: Plačem za ljepotom koju smo imali

Idem Lušticom i plačem za ovom ljepotom koju smo imali. Ne mogu da prežalim, ovo je nevjerovatno, ova stihija i šta se desilo potreseno priča Draško Rončević, jedan od mještana rta Veslo čijaje kuća dan po izbijanju požara na tom poluostrvu bila zahvaćena vatrenom stihijom, piše Pobjeda.

Na poluostrvu Luštica na kome bukte požari od subote veče situacija je juče bila malo stabilnija, ali su se probudile nagomilane emocije ljudi koji su prethodnih dana prošli kroz veoma teške trenutke. Rončević na rtu Veslo živi 20 godina, posljednjih 10 gradio je kuću, koju je vatrena stihija oštetila i potupno uništila pomoćni objekat. Srećan je što niko nije stradao.

Slike iz noći kada je vatra ušla u naselje, kada su ljudi u panici i strahu bježali tražeći spas u moru, su i sada veoma žive.

“Bog nas je pogledao da niko nije nastradao. Ta količina dima, vatre, ta panika kod ljudi koji su bježali, pješke i na biciklima, kolima putevima koji nijesu bezbjedni ni u normalnim situacijama, a ne u ovakvim ne zaboravljaju se. Mi nemamo puteve ni da gasimo požar, ni da bježimo od njega. Igrom slučaja prve noći kada je izbio požar sa suprugom i bebom od 10 mjeseci bio sam u Tivtu. U kući na Veslu ostali su prijatelji koji su me zvali u četiri ujutro. Možete misliti kako to izgleda kada vas neko probudi i kaže vam da gori sve oko kuće, gori koliba i sve okolo i da bježe ka moru. Čovjek ne vjeruje da se to stvarno dešava. Onda su me zvali komšija Rus, pa moj prijatelj koji je bio na ribanju. Sva sreća, da su reagovali i spašavali ljude koji su skakali u more bježeći od dima. Četiri male bebe su bile na rtu to jutro. Mnogi su kilometrima išli kajacima, mokri, hladni uz tu jaku buru koja je duvala”, priča Rončević.

Sa rta Veslo su te noći, odnosno rano ujutro, evakuisani ljudi, vatrogasci su gasili, a kako kaže ovaj mještanin, zbog izbijanja požara na drugim mjestima odlazili iscrpljeni da nastave na lokacijama koje su takođe bile ugrožene.

“Mi smo gasili cijelu noć, iscrpljeni, od dima nije moglo da se diše, u kućama vrelina kao da je ratno stanje. Nema struje, vode. Mi nismo imali struje da gasimo požar jer su isključeni hidrofori, pa nisu radile pumpe. To je taj jeziv osjećaj nemoći, kada ne možeš ništa da uradiš”, niže upečatljiva sjećanja na dramatičnu noć na Veslu.

Smiješno je, kaže on, kada zvaničnici smiruju stanovništvo i govore kako je sve pod kontrolom, a nije ništa bilo pod kontrolom.

S druge strane, kako navodi, ni mnogi turisti nisu bili svjesni opasnosti, pa su dolazili da se kupaju kao da se ništa oko njih ne događa.

“Mještani i vatrogasci gase vatru, a njih se ne dotiče da li će neko da nastrada. Umjesto da svi priskoče u pomoć da zajedno spašavamo što se može spasiti. Da je počeo da duva maestral ko zna koliko bi sela izgorelo kaže Rončević. Smatra da država i opština moraju više pažnje da usmjere ka ovom području, da se izgrade pristojni putevi, dovede voda…

“Ogorčen sam. Mi nemamo puteve. Živio sam u Turskoj, vidio sam kod njih, to je dobar primjer, gdje god postoji šuma, brdo, ispresijecano je putevima i to širokim, kako bi se presjekao požar… Da ne pričam koliko su oni važni za evakuaciju. Ovo je tuga, jad i bijeda, da mi ne možemo da gasimo već da čekamo da kiša padne. Pitanje je kada će ponovo negdje da bukne, zato te stvari treba što hitnije rješavati”, smatra Rončević.