Mlade ne smijemo prepustiti crkvi

Otvaranje savjetovališta za mlade je posao državnih institucija i lokalne uprave za ovu vrstu podrške. To ne bi trebalo da bude posao bilo koje vjerske organizacije, kaže za Pobjedu Sava Kovačević, učitelj u podgoričkoj OŠ „Oktoih“ i dobitnik prestižne nagrade „Global Teacher Award“.

Govoreći o namjeri Crkve Srbije da otvori duhovno-terapeutsko savjetovalište, Kovačević upozorava da oblikovanje svijesti mladih ljudi počinje od porodice, škole, njihovih vršnjaka, te da vjerska institucija ne bi smjela da preuzima ulogu državnih u obrazovnom sistemu.

“Crkva koristi sve mehanizme da vrši uticaj na formiranje stavova mladih ljudi u kojima se ne podstiču kritički stavovi, već puko “usaglašavanje” sa vjerskim radnicima”, kaže Kovačević.

Na koji način će rani vjerski uticaj oblikovati svijest mladih naraštaja?

KOVAČEVIĆ: Istraživanja agencije De Facto iz 2018/19. pokazala su da pravoslavna crkva vrši snažan uticaj na formiranje stavova kod mladih ljudi. Radikalizovani stavovi tinejdžera se razlikuju od stavova njihovih roditelja, a etnička distanca je povećana kod mladih ljudi koji dolaze iz pravoslavnog dijela stanovništva.

Ko bi trebalo da vodi računa o ukupnom zdravlju mladih?

KOVAČEVIĆ: O mentalnom zdravlju mladih ljudi bi trebalo da vode računa prije svega obrazovne institucije, kancelarije za mlade, omladinski centri u kojima rade ljudi koji su obučeni za razvojni rad sa mladima u zajednici. Ovakvih primjera je bilo ranije, međutim, sistem nije bio spreman da ih razvija kroz lokalne servise i da podrži univerzitetske programe koji pripremaju kadrove za rad sa mladima.

Servisi za rad sa mladima bi trebalo da imaju standarde i licence. U najmanjem, to je odgovoran pristup sistema. Suštinski, standardi se ogledaju u direktnom radu sa mladima koji razvija mlade ljude u odgovorne i savjesne građane. Građane koji su spremni da kritički analiziraju, doprinose zajednici, njeguju građanske vrijednosti u kojima će se svaki pojedinac osjećati dijelom zajednice.

Obaveza države jeste da osigura jednakost, ravnopravnost i dostupnost sistema i servisa svakoj mladoj osobi, te da struktuirano pristupa brizi o mladima. Naročito je važno da osigura da sa mladim ljudima rade osobe koje zadovoljavaju standarde. A prva i osnovna stvar je da osoba posjeduje progresivne (zdrave) stavove i vrijednosti. Posebno se mora voditi računa o istančanom senzibilitetu o razvoju cjelokupne ličnosti pojedinca i usmjeravati se na njene/njegove vrline. Upitnost stavova i vrijednosti profesionalaca je jedan od važnih preduslova da bi neko radio sa mladima/djecom.

Kako vidite obrazovni sistem kod nas?

KOVAČEVIĆ: Obrazovni sistem vapi za promjenama. Suštinskim na više nivoa. Reforme su donijele mnogo dobrih stvari na sistemskom nivou. Međutim, promjena se nije desila na praktičnom i suštinskom nivou. U nastavi primjećujemo sve veću prisutnost forme, a ne funkcionalnosti znanja, za koje se najčešće nema vremena.

Učenici su opterećeni, najčešće i roditelji, a nastavnici “jure” za planovima i programima. Roditelji i učenici jure za ocjenama zato svjedočimo ispunjavanjem forme i velikom brojem “Luča”. Iako su svuda u svijetu reforme u obrazovanju najsporiji procesi, evaluacija je pokazala da mi nemamo značajnih rezultata. Razvoj kritičke misli i analitičnosti, timski rad i saradnja su na niskom nivou što bi trebalo biti suština nastave.

Potrebno je reformisati cio sistem jer se obrazovanje ne može posmatrati posebno. Značaj reforme obrazovanja direktno utiče na sve sfere društva.

Šta mislite da bi trebalo uraditi?

KOVAČEVIĆ: Naše obrazovanje treba da ima misiju – zvijezdu vodilju kojom bi jednako težio učenik, nastavnik i direktor u školi, ministar i savjetnik u Ministarstvu prosvjete i Zavodu za školstvo, profesor na bilo kom univerzitetu, kao i menadžer ljudskih resursa u nekoj profitnoj organizaciji. Takvo obrazovanje briše granice.

Prvo ukinuti ocjenjivanje u prva tri razreda osnovne škole i usmjeriti se na formiranje stavova i vrijednosti učenika i značaju učenja. Učenje u tom slučaju predstavlja proces u kom se dijete razvija i napreduje i kao takav postaje rezultat. U tom slučaju nam je ključna riječ napredovanje. Predmet ocjenjivanja prebaciti na samoocjenjivanje i na taj način objektivizirati ocjenu.

Na fakultetima, koji obrazuju buduće nastavnike, uveo bih predmete koji izučavaju pedagogiju, psihologiju, metodiku nastave i metodologiju. Činjenica je da u našim školama rade nastavnici koji se nijesu školovali da budu nastavnici.

Potom, posao nastavnika zahtijeva stalno usavršavanje što je jedan od važnih kriterija za misiju obrazovnog sistema. Važno je pratiti potrebe djece i na taj način temeljiti nastavni proces. Fleksibilnost u pristupu je važna.

I na kraju, ne manje važno, moraju se uspostaviti standardi za upis budućih nastavnika na fakultet. Prijemni ispiti bi trebalo da ispituju, pored znanja i vještina, i stavove budućih nastavnika.

Da li se dovoljno ulaže u prosvjetu i kako gledate na to da je Vlada opredijelila 900.000 eura za dvije vjerske škole?

KOVAČEVIĆ: Neodgovoran odnos prema prosvjetnim radnicima je pokazala vlada koja povećava zarade medicinskim radnicima, profesorima na Univerzitetu, a ne i prosvjetnim radnicima. Posljednjih nekoliko godina je obrazovanje u ovoj državi na najnižoj ljestvici prioriteta.

Pored činjenice da u Podgorici imamo škole koje rade u pet smjena, sa do 1.800 učenika, bez malih odmora, sa nedovoljnim resursima za realizaciju nastave, Vlada se odlučuje za izgradnju škola koje će upisati nekoliko desetina učenika pod upitnim standardima bez odobrenja Nacionalnog savjeta za obrazovanje.

Zagovaram izgradnju novih mobilnih škola koje mogu biti izgrađene u Podgorici, a možda za nekoliko godina premještene na sjever države a mogu biti adaptirane za neke druge namjene, kao npr. Omladinski centar.

Crnogorski sistem je mali i ljudi dobre volje, čak i prosječnih profesionalnih kapaciteta, mogli bi ga uskladiti sa modernim tokovima u obrazovanju, i na prvom mjestu sa potrebama i interesima djece i mladih. Svi izazovi do sada trebalo bi da nam posluže, kao društvu, da dobro razmislimo u kom pravcu bi trebalo da se dešavaju promjene.

U Crnoj Gori obrazovanje ne smije da ima alternativu. Potrebne su nam stabilne, profesionalne, strukture ljudi koje će dugoročno planirati dalje korake i usklađivati nastavne prakse sa međunarodnim standardima i istraživanjima (PISA, PIRLS, TIMS).