Mladi Kolašinac odbio auto i za rođendan tražio konja

U današnjem vremenu ovaj razgovor oca i sina djeluje nestvarno. Miomir Vukajlović iz Kolašina pita svoga sina Sašu šta će da mu kupi za 18. rođendan. Bliži se punoljetstvo i otac hoće da se uvaži taj datum pravim poklonom. Predlaže mu da kupi polovni automobil, tu do 3.000 eura…

Tada sedamnaestogodišnji Saša sa uvažavanjem sluša očevu priču. Počastvovan je i ponosan očevom ponudom, ali je odgovor sljedeći…

“Ja bih, tata, da mi kupiš konja”…

I bilo je tako. Koštao je taman kao polovni automobil. Sa pratećim detaljima puno više od toga. Tada sedamnaestogodišnji Saša Vukajlović postaje vlasnik tada dvogodišnjeg rasnog arapina, koji u listovima svoga pedigrea ima ime Gazal i broj 103 u porodičnom kartonu. Sada je 19-godišnji Saša Vukajlović jedan od najmlađih i najboljih džokeja. Ne samo u Crnoj Gori…

Zapanjujuća ljubav prema konjima, na koju se kasnije nadgradila i zapanjujuća vještina jahanja, počela je da se stvara kada je Saša imao petnaestak godina. Tada je otišao kod poznatog domaćina Milana Šabanova Šćepanovića, koji je imao jahaćeg konja na katunu na Bjelasici.

“Kod Šćepanovića sam naučio da jašem, a čim nešto naučiš još ga više zavoliš. Konji su postali moja opsesija. U srednjoj mašinskoj školi u Podgorici upoznao sam Miloša Ostojića, čija je porodica imala jahaće konje na Zabljaku. Ne samo jahaće konje već i konjički klub „Vihor“. Sve češće smo išli na Zabljak i tamo jahali, trenirali, ali uvijek i postajali i sve više zaljubljenici u konje”, govori Saša.

Prvi put je zvanično osjetio tremu i adrenalin džokeja sa 16 godina kada je sa jahaćim grlom iz konjičkog kluba „Viktor“ na Njegovuđi osvojio četvrto mjesto. Prošle godine na Njegovuđi je jahao u sve tri klase.

U brdskoj klasi bio je prvi na grlu KK Viktor i sa grlom iz istog kluba bio treći u engleskoj klasi. Sa svojim Gazalom bio je četvrti u arapskoj klasi. Na trkama u Bileći prošle godine, sa grlom KK Viktora, osvojio je prvo mjesto u brdskoj klasi, a sa svojim Gazalom bio je četvrti.

“Uvijek postoji trema dok ste u startnoj rampi. Kad počne trka sve to nestaje. Valjda se sjedinite sa konjem koji je u tom trenutku kao dio vašeg tijela. Uvijek razmišljate da izvučete što više brzine i snage od grla, ali i da ga pratite kako reaguje na komande. Jer, ipak, konj je glavni. Njegov korak i snaga odlučuju, a ja ga motivišem, „tražim“ od njega da u tom trenutku učini najviše što može”, kaže Saša.

On i njegov Gazal se ovih dana pripremaju za trku na Njegovuđi kojom počinje sezona. Kompletna porodica sa njim dolazi na trening na Lugu i tačno se zna šta radi otac, majka, sestra, a šta komšija Vuksan Popović. Zivot porodice Vukajlović je posvećen Gazalu. Planiraju da uskoro osnuju konjički klub kako bi se još bolje organizovali i kako bi im se pomoglo u projektu…

“Kada nastupim na trci, u biltenu piše da sam iz Kolašina zbog toga mislim da bi grad trebao okrenuti konjičkom sportu. Na prostoru Sportske zone ima idealna staza koja bi se mogla pripremiti za konjičku trku. Značajno je i za turističku ponudu da se konjičke trke ugrade u nju”, smatra Saša Vukajlović.

On voli svog Gazala na poseban način. Kao da su cjelina u toj brzini, strasti i pažnji koju jedan drugom priređuju. I nikad se neće objasniti koja je emocija i povezanost jača ona između čovjeka i psa ili čovjeka i konja.

Za Sašu Vukajlovića tu nema dileme. Kao što nema dileme da li je pogriješio kada je za svoj 18. rođendan, umjesto automobila, izabrao konja.