Namjerno nepoštovanje i agresivno nipodaštavanje

U studiji o devastiranju crnogorskih sakralnih objekata od Srpske pravoslavne crkve i njenih eparhija u Crnoj Gori  „Devastiranje (bestraganje) crnogorskijeh manastirah“ arhitekta Miodrag Miško Dragov Bajković pokazao je i na koji način je devastiran Manastir Ždrebaonik, prenosi Pobjeda.

<<<Nepoštovanje svega što se stoljećima na ovim prostorima izgradilo i čuvalo<<<

<<<Arhitektura manastira Ostrog uništena divljom gradnjom SPC<<<

Izvorni naziv za manastir je: Ždrebanik (što se vezuje za slovensku riječ „ždrebje”, koja označava: plodnu zemlju čiji dio je bio posjed manastirski). Manastiru je vremenom promijenjeno izvorno ime dodatkom jednog slova.

Međutijem, kako „tamo oni“ na svakoji mogući način, svakoji „krš-na-krš” po Crnojzi Gori, „mora(j)u proglasit” da je iz doba njihovijeh Nemanjića(h) i da, ama baš sve (naravno, liše Svetog Vladimira Dukljanskog /jer je to prosto nemoguće/), na našijem prostorima, „počinje” š njima tako i u ovom slučaju „tvrde”: da je manastir dobio ime jer je ovđe, čoče, bio pašnjak te „blagorodne” dinastije i da su isti tu toboš uzgajali konje (ždrebad). Dodaju i da je ovđe navodno živjela (čak bila udata) sestra onoga što „nema-de-ima-nja” i da su na ovom mjestu izgradili manastir „istovremeno” kad i Manastir Moraču.

Sve im je to „u skladu” sa nametnutom, ali, ka i u nebrojeno drugijeh primjera(h), naučno nedokazivom „tamo njihovom istorijskom istinom”.

Posvjećen Svetom Arhanđelu Mihailu, manastir Ždreba(o)nik podignut je 1818. godine, na temeljima većeg i starijeg hrama. Izgrađen je ka jednostavna jednobrodna građevina sa polukružnom apsidom i kampanjelom-zvonikom na preslicu.

Građen je od dobro obrađenog i kvalitetnog kamena slaganog u djelimično pravilne slogove. Način-stil gradnje je tradicionalan i u skladu sa vremenom gradnje. Osvješta ga je mitropolit cetinjski Petar I Petrović Njegoš.

Polovinom XIX stoljeća izgrađeni su konak (istočno) i jedna prizemna zgrada izdužene osnove (zapadno). U manastiru je bila monaško-bogoslovska škola. Nekoliko puta(h) je paljen i pljačkan, a 1876. godine, razorili su ga Turci.

Na zapadnoj strani je 1926. godine, dozidana priprata nad kojom je izgrađen zvonik kvadratne osnove. Nije pošteđen ni u II svjetskom ratu. Manastirska crkva sanirana je sredinom 80-ih godina XX stoljeća.

Od 1991. godine, nažalost počinje se sa izvođenjem silnijeh i naopakijeh građevinskih radova.

Postoji prijedlog da se, u skladu sa članom 35. Zakona o zaštiti kulturnih dobara, Manastir Ždreba(o)nik, kategorizuje ka dobro kulture od nacionalnog značaja.

Manastir Ždreba(o)nik je, do priđe dvije i po decenije, skladno i snažno dominira dijelom Bjelopavlićke ravnice na kojem je izgrađen vizuelno identifikujući okolni prostor.

Spomenuta dominantnost, koja je tvorila osobenu sliku u konkretnom pejzažu, nije „postizana” veličinom manastirske crkve, jer ona sama po sebi nije velika, već: naglašenim (ali ne i prenaglašenim) volumenom kampanjela-zvonika, ukupnim njezinim proporcijama i povrh svega, što je u ravnici koja je okružuje, „ka na pjat ili dlan” „moćno zračeći” spokojno postojala, imajući svoj prostorno-arhitektonski značaj. Taj značaj joj je bio dat, jer su našizi starizi majstori, bez veljih „planersko-urbanističkoarhitektonskih” škola(h), očigledno vodili računa, da samu crkvu ne zaklone i ne „zatrpaju” postavljanjem-odabirom lokacije i izgradnjom konaka (istočno) i izgradnjom prizemne zgrade izdužene osnove (zapadno).

Na taj način su očuvali gore spominjanu dominantnost crkve u okviru cijelog manastirskog kompleksa, jer su to, u konkretnom slučaju, prostorne mogućnosti i te kako dozvoljavale.

Za potonje dvije i po decenije, niđe ništa više od toga nije ostalo liše same manastirske crkve, ali u kojem kontekstu!?! Đe nam je naša ovdašnja graditeljska logika i tradicija? Đe nam je naslijeđena crnogorska sakralna (crkovna) arhitektura ovoga komata Mediterana, kojem pripadamo? Poništena je svjesno „uvezenom” tuđom graditeljskom tradicijom ukratko: nama stranom arhitekturom.

Redom poređano to izgleda ovako:

– Nekadašnja jednostavna ograda oko manastira, za sad je sačuvana samo prema jugu sa metalnom kapijom, dok je na temeljima preostalog dijela stare ograde podignuta nova, koja, „natrpana” silnijem detaljima i u izmijenjenom obliku više no odudara. Na sjevernoj strani, umjesto stare ograde i kapije, podignuta je nova „velja” ograda i po sredini iste „silna” kulapirg;

– Stari konak (istočno) je prilikom „rekonstrukcije” pretrpio neadekvatne arhitektonske izmjene (poprilične dogradnje u odnosu na postojeći gabarit; „dobio” je i neke čudnovate detalje /vaskoliki „design” trijema/);

– Prizemna zgrada izdužene osnove (zapadno), u kojoj su nekad bile prostorije učionice monaško-bogoslovske škole, dograđena je (povećan joj je gabarit u osnovi) i nadograđena bolje reć nagrđena, jer je sadašnja spratnost ovoga „novog konaka” prizemlje i sprat, a u jednom dijelu se pojavljuju i krovna okna (viđenice), što zbori o „popriličnim” gabaritima ove „kuće na dva boja”;

– U porti manastira (u centralnom dijelu) izgrađena je građevina „ala šadrvan” (nemam, naravno, ništa protiv šadrvana, ali je na ovom mjestu neprimjereno takvo arhitektonsko „oblikovanje”), koji se mora suminut (mimoić) da bi se došlo do dveri od crkve;

– Tu su i još „nečesove” nove pomoćne kuće.

Može bit da ovo gornje i ne zvuči baš tako „strašno” dok se ne pogledaju fotografije i dok potanko ne pojasnim ove „freške građevinske intervencije”, u analizi koja slijedi:

– Novoizgrađena ograda (veći dio stare danas manjka), ima arhitekturu fortifikacija

– „dovoljno jaki” zidovi, ugaona kulica-fortica (na ševero-istoku) i kula-pirg (pirg je: toranj, toranj tvrđave, kula sagrađena uz manastir radi odbrane).

Ne zna se čemu ova fortica, a priđe svega ovaj pirg današnjim „korisnicama” manastira „služe”. „Od česa se” to one u Crnoj Gori u XXI stoljeću „mora(j)u branit”? Čemu u današnji vakat ovizi srednjevjekovni graditeljski koncept-manir? Nama je proz vaskoliku istoriju bila nepoznata gradnja silnijeh utvrđenja(h) oko manastira(h), to jes, manastiri nam nijesu bili utvrđenja (liše davno nestalog oburdanog Manastira Ivana Crnojevića na Ćipuru, iz 1484. godine), tako da čak ni Cetinjski manastir, u kojem je bio državni prijesto, nema baš takve odlike.

To je sastavni dio jednog drugog mentalnog sklopa i graditeljskog manira, stvaranog tokom 500 godina(h) „sveobuhvatne i temeljite” turske okupacije duboko ukorijenjenog u tamošnjoj svijesti, koji je vremenom (a ima je kad) posta „kod”: da se treba „dooobro utvrdit”, tako da su „tamo njima” manastiri bili taman utvrđenja;

– „Novi konak”, postavljen samo na 10-ak metara(h) ispred ulaza u manastirsku crkvu, je grdosija od zgrade, koja svojijem monstruoznim volumenom agresivno „sabija” arhitekturu same crkve, znatno je marginalizujući.

Arhitekturu ovoga „novog konaka”, iskreno rečeno, nemam volju opisivat, analizirat, jer nema ničesove potrebe (dovoljno je viđet fotografije dvornjeg izgleda ovoga: „zisto rugla i grdila”);

– O novoizgrađenom „šadrvanu” i još nekim pomoćnim kućama jednako nije potrebito posebice prozborit nijednu.

Sve ove građevine (ograda sa „odbrambenom” kulicomforticom i kulom-pirgom, „monumentalni novi konak”, ka i dogradnja i „rekonstrukcija” starog konaka…) kumbulj su (nazovi) „raškomoravsko-vizantijsko-šumadijskog stila”, vrlo došljedno sprovedenog, izvedenog. Ova ovakva, za pod našom kapom nebeskom, novokomponovano sklepana arhitektura, naravno nema nimalo utemeljenja u crnogorskoj tradicionalnoj arhitekturi. Prepoznatljiva, značajna i prijatna nekadašnja slika u prostoru, zanavijek je izgubljena, uništena.

Zašto je to urađeno? Sporad česa to tako graderade po tijeh naših manastira i od tijeh naših manastira tizi „dobronamjerni” gosti (i pođeko ovdašnji)?

Koja je pričina tome? Odgovor je: upravo zbog nepoznavanja našeg mediteranskog podneblja (tuđe im je), tradicije i arhitekture (tuđa im je), a osobito usljed namjernog nepoštovanja i agresivnog nipodaštavanja iste (baš zato što im je tuđa)! Takvo njihovo ponašanje iz SPC je, najblaže rečeno anticivilizacijsko i nedostojno prostora đe obitavaju!