Novi zakoni ako želimo društvo obrazovanih, a ne nasilnih

Nasilje nad prosvjetnim radnicima sve je učestalije, a njihov status trajno degradiran. Daleka su vremena kada su uživali poštovanje i kada se cijenilo znanje.

Nastavnici i profesori malo o ovome pričaju, a posljednji snimak iz OŠ “Savo Pejanović” na kojem se vidi obračun učenika devetog razreda i nastavnika, veliki je alarm za duštvo ali i nadlažne institucije. Petar Špadijer iz NVO “Prosvjetna zajednica”, za Portal RTCG, kazao je da se mora stvoriti zakonski okvir u kom bi svi učesnici sistema obrazovanja imali svoje obaveze, zagarantovana prava, bili fizički sigurni, sistemski zaštićeni i imali očuvano dostojanstvo.

Skoro četvrtina nastavnika nije sigurna na radnom mjestu

Sindikat prosvjete, u aprilu prošle godine, objavio je istraživanje „Nasilje nad nastavnicima“, koje je pokazalo da se skoro četvrtina nastavnika ne osjeća sigurno na svom radnom mjestu.

Od preko 1,2 hiljade anketiranih nastavnika i nastavnica iz čitave Crne Gore, preko 25 odsto napisalo da je u prethodnih nekoliko godina doživjelo određeni vid verbalnog ili fizičkog nasilja od učenika, roditelja ili uprava škola.

“Podaci su poražavajući. Epilog skoro svih tih nasilja je da se slučaj zataška. Samo rijetki slučajevi dospiju u javnost, ali i oni ostanu bez odgovarajuće reakcije”, rekao je predsjedink Sindikata prosvjete Radomir Božović.

Petar Špadijer iz NVO “Prosvjetna zajednica” u ragovoru za naš portal kazao je da je slučaj u OŠ “Savo Pejanović” još jedan porazni pokazatelj odnosa našeg društva prema prosvjetnom radniku ali i prema obrazovanju.

“Izgubili smo, kao društvo, one elemente mentaliteta kojima smo se vjekovima ponosili – nestalo je čojstvo, nestalo je saosjećanje, nestalo je kućno vaspitanje”, kazao je Špadijer.

Ističe da nastavnici ne smiju biti nemoćni u ovakvim situacijama, ali da je ovo bitka koju sami ne mogu izboriti.

“Smatram da je ovo ekstremna situacija, nikako pravilo. No, ako ne bude brze i jasno definisane reakcije podržane od Nastavničkog vijeća, Savjeta roditelja i uprave škole, a potom i od nadležnog ministarstva, vrlo brzo bismo mogli imati gomilu ovakvih slučajeva. Nastavnici ne smiju biti nemoćni u ovakvim situacijama, ali ovo je bitka koju sami ne mogu izboriti bez jasnog stava i odlučnosti cijelog društva. A na društvu je da se zapita: želimo li društvo obrazovanih ili društvo nasilnih?”, kazao je Špadijer.

Špadijer ukazuje na to da je danas teže prosvjetnim radnicima da steknu poštovanje i autoritet kod učenika.

“Stvarnost u društvu nastavnicima nije naklonjena. Uslovi i nazori nijesu isti kao kad se moja generacija školovala. I na tu novu okolnost moramo računati. Živi se puno brže i puno površnije, a nekadašnji autoriteti blijede. Toga moramo biti svjesni i kreirati odnose na novim osnovama i pod novim uslovima. Više ne možemo računati na „bogom dati“ i neupitni autoritet učitelja/nastavnika, već ga sada moramo sticati – svaki pojedinac za sebe i svaka ustanova za sebe. To poštovanje se mora osvojiti i zaslužiti, a dostojanstvo uporno i svakodnevno održavati. Sigurno nam je teže nego prethodnim generacijama kolega, ali to je nešto na što se moramo navići”, objašnjava Špadijer.

Na pitanje kako se može riješiti nasilje među prosvjetnim radnicima i imaju li adekvatnu zaštitu, Špadijer naglašava da treba krenuti od zakonskog okvira.

“Ovo je trenutak kada svi moramo sjesti za sto – predstavnici učenika, predstavnici nastavnika, predstavnici roditelja, predstavnici Ministarstva ali i zakonodavac. Mora se stvoriti zakonski okvir u kom bi svi učesnici sistema obrazovanja imali svoje obaveze, zagarantovana prava, bili fizički sigurni, bili sistemski zaštićeni, imali očuvano dostojanstvo. Zaštita nadležnih institucija postoji i u ovom trenutku ali je troma, spora, smušena, nedosledna, neadekvatna”, kazao je Špadijer.

Na pitanje da li je rješenje premještaj problematičnog učenika u drugu školu, Špadijer kaže da je pored te mjere, neophodna psihološka podrška kao i socijalne službe koje će pratiti njegovo ponašanje u budućnosti.

“Svaki učenik sa sobom nosi specifičnu situaciju – kako svoj habitus, tako porodično stanje, prethodna iskustva u odjeljenju i školi i slično. Ovdje nema rješenja čarobnim štapićem niti jedinstvenog rješenja za sve slučajeve. I upravo ovakve situacije su izazov za sistem”, navodi on.

Špadijer smatra da je napravljen užasan prekršaj jer je napadnut nastavnik na njegovom radnom mjestu, ali da psihološke službe treba da razjasne šta je učenika navelo na takav postupak.

“No, što se sve krije iza ovakve učenikove reakcije, što ga je ohrabrilo na ovaj postupak, odakle mu ideja da je ovo prihvatljivo ponašanje, da li shvata da je pogriješio, da li se kaje? Ovim bi morale da se pozabave kako psihološko-pedagoške službe u kojoj god školi se učenik na kraju nađe, tako, obavezno, i socijalne službe pa, eventualno, ako ima potrebe i ako se ove situacije ponavljaju, i neko ko se bavi maloljetničkom delinkvencijom”, zaključuje Špadijer.