Očevi ne plaćaju alimentaciju jer misle da pare ne idu djetetu

Neću da joj plaćam alimentaciju jer ona ih troši na sebe rečenica je koju većina očeva izgovara u sudnici, pokušavajući da opravdaju što djeci ne uplaćuju izdržavanje.

Iako je zakon jasan nedavanje izdržavanja je krivično djelo, u porastu je broj onih koji nakon izrečene presude odbijaju da ispunjavaju obavezu.

U prethodnoj godini u Osnovnom sudu u Podgorici formirano je 56 predmeta zbog krivičnog djela nedavanje izdržavanja, dok je u 2017. godini u ovom sudu formirano 65 predmeta.

Ovo je za Pobjedu saopštila savjetnica za odnose s javnošću Osnovnog suda u Podgorici Anja Krkeljić.

Ovaj podatak nije kompletan jer ima i onih koji neće da ovo pitanje rješavaju po sudovima, pa idu linijom manjeg otpora i bivšeg supružnika oslobađaju zakonske obaveze koju ima prema djetetu.

Iznos

Pobjedini sagovornici tvrde da ovaj potez nije pametan, jer pred zakonom smo svi jednaki i dijete mora primati minimalnu alimentaciju koja iznosi 66,68 eura, dok ima i one djece koja mjesečno dobijaju 1.000 eura.

“Prilikom ocjenjivanja mogućnosti lica koje je dužno da daje izdržavanje, sud uzima u obzir sva njegova primanja i stvarne mogućnosti da stiče zaradu, kao i njegove sopstvene potrebe i zakonske obaveze izdržavanja, pri čemu je najmanji iznos za izdržavanje 66,68 eura”, kazala je Krkeljić.

Ona navodi da je dužnost roditelja utvrđena izvršnom sudskom odlukom ili izvršnim poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, u iznosu i na način kako je to odlukom, odnosno poravnanjem utvrđeno.

“U parničnom postupku, po tužbi za razvod braka/povjeravanje djece, sud po službenoj dužnosti donosi odluku i o iznosu alimentacije, obavezujući na isplatu alimentacije onog roditelja sa kojim dijete ne živi”, pojasnila je Krkeljić.

Takvu obavezu, kako je pojasnila advokatica Gorica Vujisić, roditelji su dužni da ispunjavanju do punoljetstva djeteta, odnosno do 18. godine.

“Međutim, roditelji imaju obavezu da izdržavaju i svoje punoljetno dijete koje je na redovnom školovanju najkasnije do navršene 26. godine. Takođe, roditelji su dužni da izdržavaju i punoljetno dijete koje je nesposobno za rad, a nema dovoljno sredstava za život”,  napominje Vujisić.

Propisi i obaveze

Prema njenim riječima, obaveza roditelja da izdržavaju djecu propisana je odredbama Porodičnog zakona kao i odredbama Zakona o obligacionim odnosima, to su dva krovna zakona koja regulišu ovu oblast.

“Zakon propisuje da su roditelji dužni da izdržavaju svoje dijete i da doprinose njegovom izdržavanju. To znači da roditelji moraju da obezbijede djetetu kvalitetne uslove za život, odnosno nivo životnog standarda kakav uživa roditelj koji je sudskom odlukom obavezan na davanje izdržavanja”, kazala je sagovornica Pobjede.

Ona je pojasnila da visina alimentacije ne može biti manja od 15 odsto i ne veća od 50 odsto od visine redovnih prihoda roditelja koji daje izdržavanje.

“Visina izdržavanja se određuje u svakom konkretnom slučaju, pri tome uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja. Zakon predviđa da se izdržavanje daje u fiksnom iznosu zavisno od potreba djeteta kao i od imovinskih prilika roditelja, što se odnosi na rad, privređivanje, radne sposobnosti “, ispričala je Vujisić.

Ona navodi slučaj klijenta koji je sudskom presudom obavezan da na ime izdržavanja dvoje maloljetne djece mjesečno uplaćuje po 90 eura.

“Kazao mi je da se zaposlio kod drugog poslodavca gdje mu je plata znatno veća od plate koju je do tada primao, pa je želio da djeci daje veći iznos. Bila sam pozitivno iznenađena i odgovorila mu da to uvijek može da uradi. Međutim, on je insistirao da želi da to piše u presudi. Pitala sam ga, a on mi je odgovorio da s obzirom da djeca ne žive sa njim, da ih zbog prirode posla ne viđa onoliko koliko bi želio, pa bi svoje odsustvo iz njihovih života želio da opravda time da je on morao da radi i da zarađuje kako bi im omogućio što bolji život”, ispričala je Vujisić.

Kako je navela, insistirala je da njen klijent to djeci saopšti u razgovorima, ali je on na kraju rekao: ,,Uvijek ću moći da im pokažem presudu i da im kažem, da vam ovo nijesam davao odavno bih bio u zatvoru.

Vujisić navodi da su veoma rijetki slučajevi da roditelj daje više novca nego što sud odredi.

Sumnje i pravdanja

Sama činjenica da je došlo do razvoda braka znači da su odnosi između bračnih partnera poremećeni.

“S obzirom na to da se dosuđeni iznos na ime izdržavanja uplaćuje na račun roditelja kojem je dijete povjereno na čuvanje i vaspitanje, kod drugog roditelja, tj. kod onog roditelja koji je dužan da daje izdržavanje budi sumnju da će taj novac iskoristiti za sebe a ne za dijete. Dakle, u većini slučajeva kao razlog izbjegavanja davanja izdržavanja navode ,,opravdanu bojazan da će se taj novac zloupotrijebiti za lične potrebe onog drugog roditelja, a ne djeteta”,  ispričala je Vujisić.

Ona dodaje da nijesu rijetki slučajevi da nedavanje izdržavanja pravdaju navodnim dokazima.

“U slučaju kada su djeca povjerena na čuvanje i vaspitanje majci, ona je nakon razvoda upisala tečaj stranog jezika ili odlazi u teretanu ili je položila vozački ispit. S obzirom da takve aktivnosti nije imala tokom trajanja braka, to njenom bivšem suprugu, koji sada mora da plaća izdržavanje djeci, odmah predstavlja ,,čvrst dokaz da novac koji joj on uplaćuje ona koristi za neke svoje potrebe”,  primjer je iz prakse Vujisić.

Ona smatra da se radi o namjerno pogrešnoj percepciji, odnosno suštini instituta izdržavanja i napominje da izdržavanje nije namijenjeno bivšem bračnom drugu već isključivo djetetu.

“Kako bi izbjegli svaku sumnju, a samim tim omogućili djeci da iznos koji dobijaju na ime izdržavanja zaista i bude pravilno usmjeren za njihove potrebe, smatram da bi roditelj koji daje izdržavanje trebalo da se aktivnije uključi u život svoga djeteta”, naglašava sagovornica.

Vujisić navodi da je tokom prakse imala još pozitivnih slučajeva gdje su roditelji nakon razvoda djecu i dalje zadržali u prvom planu.

Nema generalizacije

Njena koleginica, advokatica Milena Jovović imala je slučaj gdje je među bivšim supružnicima postignut sporazum o visini alimentacije u iznosu od čak 1.000 eura, uz obavezu plaćanja školarine.

Isto tako, bilježi slučaj gdje majka kao davalac izdržavanja svoju obavezu nije poštovala, niti je viđala djecu na predviđeni način.

“Bez obzira na razmirice i loše odnose bivših supružnika, djeca ni u kom slučaju ne treba da ispaštaju”,  prvo je što je saopštila Jovović.

Ona je navela da je pravo na izdržavanje jedno od osnovnih prava djeteta proklamovano Ustavom, Porodičnim zakonom, kao i Konvencijom o pravima djeteta.

Dodaje da je presuda u kojoj je sadržana odluka o izdržavanju predstavlja izvršnu ispravu, što znači da se prinudnim putem može naplatiti dosuđena alimentacija u slučaju kada je to neophodno, odnosno kada roditelj ne isplaćuje novac.

“Zakon predviđa i to da ako roditelj ne traži izvršenje dosuđenog izdržavanja, organ starateljstva je ovlašćen da u ime maloljetnog lica podnese sudu predlog za izvršenje. Treba ukazati i da Krivični zakonik Crne Gore nedavanje izdržavanja tretira kao krivično djelo za koje je zaprijećena novčana kazna ili zatvorska u zavisnosti od lakšeg ili težeg oblika”,  navela je Jovović.

Javni izvršitelj

Ona ističe da postoje slučajevi kada davalac izdržavanja prikriva stvarno činjenično stanje i pribjegava malverzacijama, ne bi li umanjio obavezu, pa sa poslodavcem dogovara iznos zarade za vrijeme trajanja spora, raskida ugovor o radu i prijavljuje se kao nezaposleno lice na birou, prikriva pokretnu i nepokretnu imovinu…

U takvim situacijama nadležan je javni izvršitelj.

Vidak Latković, javni izvršitelj za područje Osnovnog suda u Cetinju, ohrabruje roditelje da je zakon na strani djece i da se naplate moraju izmiriti.

“Ukoliko potraživanje naknade za izdržavanje djece nije mjesečno uplaćivano, roditelj kojem je sud povjerio dijete ima pravo da pokrene postupak kod javnog izvršitelja”, pojasnio je Latković.

Prvo uslovna, pa zatvor

Advokatica Vujisić pojašnjava da je Krivičnim zakonikom Crne Gore nedavanje izdržavanja propisano kao krivično djelo, za koje se u većini slučajeva izriče uslovna osuda.

“Ako je riječ o povratniku, roditelju koji i nakon uslovne osude nastavi da izbjegava davanje izdržavanja, onda je kazna zatvora neizbježna”,  upozorava Vujisić.

Dodaje da krivično nije odgovoran roditelj koji postane nesposoban za rad npr. usljed neke bolesti ili povrede.

“Možda na prvi pogled djeluje da je kaznena politika blaga kada se ima u vidu uslovna osuda. Međutim, smatram da se i u ovakvim slučajevima sud rukovodi isključivo najboljim interesima djeteta. Jer za vrijeme izdržavanja zatvorske kazne roditelj koji je dužan da daje izdržavanje je spriječen da radi, tj. da privređuje, a što stvara situaciju da realno nema sredstava da daje izdržavanje”,  kazala je Vujisić.

Ona napominje da izdržavanje zatvorske kazne ne oslobađa obaveze davanja izdržavanja.