Ovako je Krupac izgledao sedamdesetih godina

Krupačko jezero formirano je na Krupačkom polju preko koga je tekla rijeka Moštanica, koja je nastala od vrela Poklonci, Žabica, Krupačko oko i drugih.

Tih godina su ljudi živjeli od svog rada. Malo ko je iz prigradskih naselja ili sa sela radio na nekom državnom radu. Tako su i ljudi koji su živjeli na Krupačkom polju živjeli isključivo od poljoprivrede i stočarsta.

Na mjestu gdje je danas Krupačko jezero, nekada je bilo preko 50 domaćinstava. To je bilo veliko naseljeno mjesto, sa velikim imanjima, njivama, a bilo je ljudi koji nijesu imali kuće na tom mjestu, ali su imali zemlju. Kako su nam rekli mještani tog mjesta, to je bila plodna zemlja. Ovo što danas obrađujemo i radimo nema nikakve veze sa tadašnjom zemljom. Ljudi su sami proizvodili hranu za sebe i svoju porodicu.

“Radilo se, danonoćno, od jutra do mraka, žene i muškarci, mlado i staro svi su radili. Kakve je plodove davala ta zemlja to je bilo čudo. Tada nijeste imali mnogo sredstava informisanja kao ovo danas, pa nijeste ni bili informisani mnogo”, rekla je baka Milica koja se odlično sjeća kakav je život tada bio.

Uskoro je počela izradnja brane oko Krupca, sa minimalnom mehanizacijom i velikim brojem ljudi.

“Tu su bile tone i tone zemlje, nabacivane, kasnije se dovozio kamen, pa su branu onako ozidali. Trebalo je dugo dok se brana završi, par godina sigurno”, prisjeća se ona.

Prije toga je stiglo obavještenje da se ljudi moraju iseliti sa Krupačkog polja, jer je planirana izgradnja vještačkog jezera, i da je to u interesu države.

“U to vrijeme se nije niko smio buniti, tako da ti ljudi nijesu imali izbora. Jednostavno su se spakovali i otišli, ostavili polje. Mada to je bilo u interesu države i to je tako moralo biti. Oni su naravno za to dobili neku nadoknadu. Postojala je priča da će još nešto da ima se doplati”, objašnjava Milica.

Krupačko polje je potopljeno 1958. godine.

“Kad se komšije razdvajaju, kad se braća dijele odlaze u nepoznato. Komšije, prijatelji, kumovi, svi su plakali. Svi su ljubili kućni prag. Zamisli kako je kad napušta svoje ognjište, vjekovno ognjište. Neki od njih su ostali u Nikšiću, neki su otišli za Srbiju, Bosnu. Seoski put je ostao pod vodom. Ljudi su se selili konjskim kolima, natovare stvari, potrpaju se i odoše”.

Čim je brana završena odmah je puštena voda da se polje potopi. Pričalo se i nagađalo za koliko polje može da se napuni vodom, ljudi su smatrali da ne može ni godinu dana. Međutim, za tri dana se Krupac napunio vodom.

A ovako je Krupac izgledao sedamdesetih godina:

“U dijelu Krupca, Gola brda, su tada živjeli: Janjuševići, Popovići, Milići, Gojkovići. U donjem dijelu: Vukotići, Gardaševići, Steovići, perjanik kralja Nikole, Roganovići, Radulovići, Mićkovići, Živkovići, Jovovići, Đukanovići, Perovići, Drekalovići, Odalovići, Mrvaljevići, Jovanovići, Nikolići. Zidine tih kuća su i dan danas pod vodom. Kada opane nivo vode možete i dan danas vidjeti zidine kuća, kod zatvaračnice, pa kod velike stijene gdje današnja omladina skače”, objašnjava Milica.

Jezero Krupac je danas najljepše nikšićko izletište. Svojom ljepotom i okruženjem idealno je mjesto za izletnički turizam.

Ma.D.