Pljevljak i u osmoj deceniji trči svakodnevno 12 kilometara

Dječačku radost na licu, mladalački izgled i vitalnost u osmoj deceniji Pljevljak Esad Esko Kafedžić (71) sačuvao je zahvaljujući sportu.

Eskovo trčanje na stadionu ne mogu spriječiti ni snijeg, kiša, a ni zagađen vazuduh, a ovaj vitalni Pljevljak “pa da gromovi pucaju” mora istrčati taj dan. Skroman, nenametljiv, odgovoran, zrači mirom i radošću.

Esko je poznat Pljevljacima, jer je svako jutro dok je radio odlazio na trčanje, prije ili nakon posla. Danas kada je u penziji ne propušta ni jedan dan da ne istrči 30 krugova oko stadiona. Na stadionu provodi život, a pored stalnog trčanja, voli da prati sportske utakmice na televiziji, a redovno prati utakmice Rudara na stadionu.

Vaspitan da cijeni prije svega svoju porodicu, pa druge ljude, mogao je mnogo više postići da je bio prodorniji, ali, kaže, svako se za nešto rodi. Tako je i njemu dar od Boga sportski duh koji pokazuje još od sedme godine.

Esko od malih nogu voli i živi za sport. Talentovan je bio za fudbal, atletiku i odbojku, ali talenat nije iskoristio onako kako je mogao. Igrao je fudbal u Rudaru za pionire, kadete i omladince i samo jednu utakmicu odigrao za prvi tim.

“Medalje i novac mi nikada nisu zanimale. Sve ovo radim zbog zdravlja i zbog toga što mi prija. Mogao sam mnogo više postići u sportu da nisam bio previše skroman. Govorili su mi dok sam bio mlad da sam mogao za Zvezdu da igram”, kaže on za Pljevaljske novine.

Ne žali Esko za propuštenim prilikama, jer sve radi punog srca. Od sporta nikada nije odustao, a od takmičarskog žara važniji je svakodnevno ispunjen život, porodica i prijatelji.

“Moja mladost je bila drugo vrijeme. Bio sam privržen porodici. Otišao sam sa 1969. godine godina u Švajcarsku, preko Biroa rada, da bih radio kao konobar. Kako su tamo primijetili moj talenat za fudbal pozvali su me da igram fudbal za njhovu regionalnu ligu koja je bila poluprofesionalna. Ostao sam u Bernu pet mjeseca i zaradio novac igrajući fudbal, umjesto da radim kao konobar. Bio mi je to najljepši period. Učio sam jezik, družio se sa našim ljudima, ali i sa Italijanima, Špancima. Jedva sam čekao da donesem zarađeni novac i da pomognem roditeljima. Bio sam najstariji od petoro djece”, istakao je Esko koji je još kao mali zarađivao na poljoprvirednom dobru i naučio poljoprivredne poslove iako je rođen u gradu.

Sa 16 godina radio je tri mjeseca u ciglani teške fizičke poslove. Kada se vratio iz Švajcarske iste godine se zaposlio i oženio. Radio je u “Prevozu” 40 godina kao magacioner, časno i odgovorno, bez dana bolovanja i zakašnjenja.

“Zahvaljući podršci i razumijevanju supruge sve postižem. Do 45-te godine igrao sam fudbal. Svaka ulica imala je ekipu. Bila su to drugačija vremena i mnogo bolje druženje. Kasnije kako se društvo razdvajalo, prestali smo da igramo fudbal, a ja sam znao da ne mogu stati. Sport mi je u krvi”, hvali se on.

Tadašnja omladina je njegovo trčanje komentarisala sa podcjenjivanjem i neprijatnim dobacivanjem, a mladi ljudi ga sada podržavaju i čestitaju.

Esko sada može da istrči 30 krugova svaki dan. To je relacija od 12 kilometara za koju mu je potreban sat i deset minuta. Pored trčanja, radi vježbe na spravama u sklekove. Mnogo mlađi ljudi mu zavide na vitalnom izgledu i kondiciji koju posjeduje i čude se kako može toliko da izdrži, mnogi se i zastide kada shvate da ne mogu da prate Eskov tempo.

“Najvažnije je počinjati polako i sam. Trčanje ne propuštam nijedan dan, ni kada sam u drugom gradu. Bez trenerke i patika nigdje ne idem”, ističe on.

Esko vodi uredan život, ne puši i ne pije alkohol, kafu ponekad. Dva obroka dnevno su obavezna i dosta voća.

“To su savjeti za dobro zdravlje i vitalnost. Nikada injekciju nisam primio. Prvi put sam otišao kod ljekara prije deset godina zbog slabijeg sluha. Od tada više nisam išao jer nisam imao razloga”, zaključuje on.