Putnike namjernike čeka naramak drva i dobra domaća jabukovača

Prvi lijep dan nakon obilnih novembarskih padavina ugrabismo za možda posljednji jesenji izlazak na Bjelasicu. Polazna tačka Bašanje brdo i nezaobilazni prevoz konji porodice Dragović, koja se bavi poljoprivredom i turizmom. Žarko Dragović, poznavalac ove planine, ovaj put me je odveo ispod samog katuna Goleš u Dolinu ljubavi, pišu Vikend novine.

Osedlasmo najbolja “grla” i krenusmo u sam osvit, kako bismo se vratili prije mraka, jer su dani sve kraći. Baka Mica Milica Dragović Jovanović (76) spakovala nam je tek ispržene priganice i sir, da nam se nađu usput, i koje kilo krompira, ako naiđemo na neku otvorenu kolibu, da bacimo u žar, kao u dobra stara vremena.

Mica se sjeća da su nekad sve kolibe na Bjelasici bile otvorene i nakon silaska stočara sa planine. Znalo se, kaže ona, za putnika namjernika naći rakije, sira, mesa, krompira, kajmaka i dovoljno drva. No, danas je sve drugačije.

“U stara vremena, bila je svaka koliba otvorena, a u njoj naramak drva za promrzle ili pokisle putnike namjernike. Da se ugriju. I kod najveće sirotinje bila je ostavljena bogata trpeza. Kad siđu sa stokom, obično već u oktobru, ostave brašno kukuruzno, ječmeno i heljdovno, parče sira da ga osmoče za kačamak, krompira i rakije. U to pero dobro se pilo na katunima, no se krilo. Pili su muškarci, ama pile su i žene. No se mudrovalo. Za vrijeme kralja Nikole moralo se ostaviti u svakoj kolibi i rakije i kajmaka, a bogami i po koja kaca sira. To je bio običaj. Danas nema više ništa od toga. Dođe ti na vrata, jednom nogom bi da uđe, a drugom zastane. Nema više tog našeg čuvenog gostoprimstva. Znali su roditelji da me kao malu ostave u kolibi, a da oni odu sa stokom dalje od katuna. Naiđu tako naši prijatelji pa ih traže, a ja skočim onako malešna da ih ugostim dok se oni vrate, znala sam gdje su sir, rakija i sve ono čime ih treba ugostiti. To se nije smjelo zaboraviti”, sjeća se Mica kao da je juče bilo.

Krenusmo ka planini s nadom da ćemo naići na neku kolibu kao iz priča baka Mice. No nijesmo imali tu sreću. Kolibe na koje smo nailazili bile su dobro zaključane, sa katancima. Tako smo odmarali ispred praznih koliba i malo se okrijepili, ali samo onim što smo ponijeli od kuće.

Za nekih skoro dva sata jahanja, prođosmo katun Omanovce. Sunčan dan, iako se u daljini već oko podneva počeše navlačiti tamni oblaci, a šuma nekako drugačija. Tišinu remeti samo topot konja i šuštanje otpalog lišća pod kopitima. A onda se ispred nas ukaza dolina. S jedne strane dvije kolibe, a sa druge pogled puca na planine, na čuveni Lumer, sa kojega se, ako se popnete, vidi Biogradsko jezero. To mjesto nosi ime Dolina ljubavi. Zavezasmo konje, u travu preko koljena. Uživali su u neočekivano dobroj ispaši. I na iznenađenje i radost utvrdismo da su obje kolibe otvorene. Jedna je služila za zatvaranje stoke. Druga, pomalo trošna, bijaše otvorena, tek reza je držala vrata zatvorenim.

Bojažljivo otvorismo varata. Nasred kolibe sač, verige, stari šporet, krevet, sto i improvizovane police. Naramak drva, baš kako nam baka Mica ispriča, bijaše ostavljen za nas i flaša rakije, za koju Žarko reče da je “odlična” jabukovača, a ostalo smo bili već ponijeli.

“E, sad ima da pečemo krompir ispod sača, sve ću ja da pripremim, a ti sjedi i uživaj”, veli mi Žarko. Nije mu dugo ni trebalo da podloži vatru, namjesti sač i ispeče krompir. Dok je pripremao jelo, pjevušio je jednu staru pjesmu “Zeleni se, Zoro moja, zeleni se, Zoro, zelena livada…”, nakon koje se latio i frule.

“Malo sam više žara stavio, ali je krompir dobro ispao”, pravdao se Žarko. Postavio je i sve ostalo na prilično klimav sto. Ali to je valjda tako na planini.

Zvuci frule, gozba kako se samo poželjeti može, lisnati sir, priganice, stari punomasni sir, pečeni krompir i čuvena rakija jabukovača. Kažu da je prijeki lijek za srce.

Žarko ispriča da su se ovdje nekoć sastajali mladi, pravili logorske vatre i sve značajnije svece obilježavali uz pjesmu i kolo, dok je frula bila nezaobilazna muzička pratnja. Kažu kad se dvoje mladih ovdje sretnu, upoznaju i zavole, neizbježan je brak koji je dugovječan i sa brojnim porodom. Mladi su dolazili iz svih krajeva, Morače, Rovaca, Pipera, ali i iz Pive.

Prema priči, ovdje postoje kristali obrasli mahovinom, a njihovi se zraci mogu vidjeti u vedrim zimskim noćima kad je mjesečina. Kažu i to da su se ovdje prije nego svatovi krenu za mladu napasali i pojili konji, kako bi izdržali put do odabrane mlade. Napojismo konje i krenusmo nazad. Pred samu kišu stigosmo na polaznu tačku Bašanje brdo, puni utisaka i zadovoljni što smo od zime oteli ovaj lijepi vikend.