Roditelji i djeca zajedno da se raduju prvom školskom danu

Psihološkinja Itana Kovačević, navodeći da proces adaptacije na školu traje mjesec do dva, ocijenila je da roditelji ne bi trebalo da plaše djecu sa školskim obavezama, već da sa njima planiraju i raduju se prvom školskom danu i novim iskustvima.

“Roditelji ne bi trebalo da plaše djecu sa školskim obavezama, već da sa njima planiraju i raduju se prvom školskom danu i novim iskustvima, ocijenila je psihološkinja Itana Kovačević, navodeći da proces adaptacije na školu traje mjesec do dva.

Ona je, u intervjuu za PR Centar, kazala da je polazak u školu prirodni događaj, koji je veoma značajan i za roditelje i za djecu, zbog čega, kako je pojasnila, postoji “ogromno uzbuđenje”.

“Polazak u školu nosi različite emocije, zbog onoga što je nepoznato. Djeca koja polaze u prvi razred ne znaju kako izgleda škola i koja su očekivanja. Oni dobijaju informacije od nas odraslih. Od roditelja zavisi na koji način će predstaviti školu, na koji način će razgovarati sa djecom o tome šta ih u školi očekuje”, objasnila je Kovačević.

Kazala je da odrasli znaju šta ih očekuje i kakva iskustva imaju sa školom pa je važno da se zapitaju kakav je bio njihov prvi dan.

“Vjerovatno se 95 odsto odraslih sjeća svoga prvog dana u školi i u kojoj mjeri su razmišljali o roditeljima, a koliko oni sada kao roditelji razmišljaju kako će se njihova djeca prilagoditi. Što su roditelji opušteniji, to je dijete opuštenije”, rekla je Kovačević i dodala da je veoma važno da se roditelji raduju prvom danu škole jer je to znak da je njihovo dijete odraslo i spremno za novi životni zadatak, da zajedno sa djecom planiraju i da im kažu osnovne činjenice vezane za školu.

Kovačević navodi da roditelji djeci treba da kažu da će se u školu ići svaki dan, treba da im kažu koliko će škola da traje, u koliko će dijete ići u produženi boravak, koliko taj boravak traje, te šta ga tamo očekuje.

“Djeca treba da znaju da mogu da razgovaraju sa roditeljima o tome šta se desilo u školi, sa čime se suočavaju, šta im se svidjelo”, pojasnila je Kovačević.

Ona je objasnila da đaci grade odnos sa drugom djecom, učiteljima i nastavnicima, i da je on nezavisan od odnosa koji roditelji imaju sa tim ljudima, a posebno ističe da roditelji ne treba da plaše djecu sa školom i obavezama.

“Roditelji ne treba djecu da plaše sa školskim obavezama i da im govore da kada pođu u školu neće biti igre. Dijete je dijete, a đak je jedna uloga u životu, koju smo svi prošli”, ukazala je Kovačević.

Ona je dodala da je jako važno dijete pripremiti za školu ali, kako je pojasnila, riječ je o strpljivim razgovorima o osjećanjima, znanjima i njihovim iskustvima vezanim za školu.

“Dijete u školi očekuju svakodnevne obaveze, ali i igra je stalno učenje. Djeca uče kroz igru, kao i kroz svoja nova iskustva i greške. Suočavaće se i sa razlictim izazovima, nekada lijepim a nekada ružnim, ali to se može prevazići kada znamo da imamo podršku nama bliskih ljudi. Zbog toga je važno da roditelji uspostave dobar odnos sa učiteljem, učiteljicom, što je i važno za njihovo dijete”, rekla je Kovačević.

Istakla je da odgovornost za prilagođavanje djece zavisi i od škole, odnosa sa učiteljima, učiteljicama i nastavnicima. I za učitelje i učiteljice, kaže, to je novi dan praćen “određenom vrstom uzbuđenja, jer u njihov život ulazi tridesetoro nove djece, i plus njihovi roditelji.

“Tako da je to jedna radost upoznavanja novih osoba. Zbog toga je jako važno, na samom početku, da damo sebi prostora da iz neke druge vizure upoznamo novog čovjeka, koji će biti u našem životu”, kazala je Kovačević.

Prema njenim riječima, kada pođu u školu, kod djece mogu da se jave strepnja, strahovi da neće dovoljno dobro da se pokažu, kao i briga za roditelje.

“Djeca mogu da brinu o tome da li će se dopasti drugoj djeci, da li će ostvariti odnose, da li će sa nekima sa kojim su se ranije znali, sve biti isto u novom ambijentu”, rekla je Kovačević i dodala da proces adaptacije na školu traju mjesec do dva, te da ako se javi poremećaj nekih usvojenih navika ili dijete počne da odbija da ide u školu, roditelji treba da se posavjetuju sa stručnim licem.

Ona navodi da roditelj treba da prati dijete, a ne da ga kontroliše.

“Jako je važno napraviti granicu između praćenja i kontrole. Preuzimanje školskih obaveza je odgovornost samog djeteta, kao i koliko će da ispriča. Važan je odnos koji se gradi van škole, jer će dijete u nekom trenutku ispričati nešto što mu se dešava”, rekla je Kovačević.

Dijete snosi odgovornost za svoje školske obaveze i, kako objašnjava, roditelji ne bi trebalo da pišu, čitaju i uče za djecu, već da ih pitaju gdje im treba pomoć i  pomoć im upravo pruže na taj način.

“Obaveza djeteta je da uči i zahtjevi u školi su najčešće prilagođeni djeci. Ako dijete ne razumije nešto, važno je iskomunicirati sa uciteljem/icom i nastavnikom/icom i procijeniti gdje je djetetu, možda, potrebna dodatna podrška. Djetetu treba pomoći na adekvatan način, ali nikako ne treba raditi za dijete, jer mu time šaljemo nesvjesno poruku da oni to ne mogu i onda oni to prepuštaju mami ili tati, jer će oni to bolje”, pojasnila je Kovačević.

Za kraj, Kovačević je poručila roditeljima i djeci da se raduju novom početki u iskustvima, “koja će nekad biti pozitivna, a nekad negativna, ali svakako iz tih iskustava učimo i razvijamo, mijenjamo se”.

“Kada bi odrasli prihvatili da se mijenjaju iz iskustava i uzimali promjene ka boljem, lakše bi od nas to naučila i djeca”, zaključila je Kovačević.