Rukoljub

Piše

Hristina Janković, novinarka

U hrišćanstvu Isus Hrist je jedini čudotvorac kojeg i pravoslavci i katolici slave još od 2000 godine, prije nove ere,kada su postavljeni temelji
hrišćanstva. U katoličkoj crkvi papa je Božiji sin, zatim idu biskupi, pa ostala crkvena hijerarhija, dok u pravoslavlju patrijarh i vjernici su u potpuno istoj ravni pred bogom.

Gledajući naše vjernike koje smo mogli vidjeti prethodnih dana na litijama kako u klečećem stavu, ljube ruke crkvenih vjerodostojnika, nameće nam prosto pitanje-jesu li popovi reinkarnacije Isusa Hrista!? Da li u bilo kojem psalmu iz Biblije piše, da treba poštovati popa kao Isusa i kako to da oni koji ovih dana prednjače u priči o vjeri i požrtvovanosti crkve prema Bogu upravo prave greške koje se totalno kose sa
hrišćanskim načelima.

Rukoljub koji sveštena lica posebno u pravoslavnoj crkvi i to uglavnom na prostorima bivše Jugoslavije “praktikuju” kao dokaz vjernosti Bogu je zapravo svetogrđe, ako polazimo od glavnih načela hrišćanstva. Znači jedini čudotvorac i jedini dostojan divljenja za vjernike je upravo sin božiji Isus Hrist. Sveštena lica sa bilo kojom manjom ili većom crkvenom titulom apsolutno su u ravni sa vjernicima, u službi prenošenja Božije riječi.

Zašto smo mi kao vjernici ili kao građani u Crnoj Gori dozvolili toliko strahopoštovanje prema ljudima u mantijama koji posebno u posljednje vrijeme, sami sebe proglasili hodajućim svecima?

Logično pitanje čini se, no da li se može dati razuman ili logičan odgovor!?

Ako pođemo od zdravo razumskih činjenica koje karakterišu funkciju sveštenih lica, dolazimo do jedne jedine istine da :treba da šire ljubav i mir i da su oni samo nosioci Božije riječi, samo to! Činjenice o “pojedinim djelatnostima”sveštenih lica govore nam potpuno drugačije.

Počnimo od trenutno najvažnijeg predstavnika Srpske pravoslavne crkve kod nas Amfilohija. Taj isti reprezent crkve upravo se služio: govorom mržnje, bacao anateme i kletve i učestvovao i danas učestvuje u političkom opozicionom bloku. Sjetite se samo njegovih riječi: ”Crnogorci su volovi” ili njegova čuvena rečenica:”I neka paganskog cara Dukljanina svaki Crnogorac prikuje čekićem za Vezirov most”. Još 1989. godine, Amfilohije Radović, kada je bio episkop banatski, govorio je: “U istoriji nikad nije postojao crnogorski narod”, a 1992, sada već sa titulom koju i danas nosi, u beogradskom časopisu “Svet”: ”Crnogorska nacija je izmišljena u Titovoj i Đilasovoj laboratoriji”…

Amfilohije je dao mnogo izjava u toku ”službe Bogu” i vjerovatno se sjećate njegovih kvalifikacija i svima su poznate Amfilohijeve izjave o Crnogorcima da su “komunistički nakot ili kopilad”, da bi na jednoj lokalnoj TV pokazao “milosrđe” prema nama: “I kopile je dijete koje treba ljuljati”.

Nije ono neko čudovište. Uostalom, koliko danas imate djece koja su vanbračna i imaju sva prava kao što imaju druga bračna djeca. Ovo su samo neke od etiketa i izjava koje je svešteno lice u mantiji sa krstom u ruci propovijedao vjernicima. I da li je ikada Srpska pravoslavna crkva dala bilo koju izjavu gdje bi se ogradila od govora nepriličnom i koalizionom u odnosu na hrišćanske postulate?

Vratimo se jednom od najviših “djela “upravo predstavnika “Boga “ – sveštenih lica u poznatim aferama pedofilije. Jasno je da kako katoličkoj
tako i u pravoslavnoj eparhiji postoje mnogi slučajevi činjenja upravo jednog od velikih grjehova – pedofilije. Tužno i žalosno zvuči svako zlostavljanje bilo koga na bilo koji način a posebno korišćenje djece za najgore prljavo mračne strasti upravo onih kojima se klanjamo kao Bogovima,onima kojima je svrha širenje ljubavi a nikako nanošenje boli fizičke i psihičke. Posljedice zlostavljanja su:

Dugoročne posljedice: post-traumatsko stanje djeteta, čitav niz mentalnih poremećaja, koji se dovode u vezu sa ranim traumatskim doživljajima: depresija, panični poremećaj, poremećaji ishrane, zloupotreba alkohola/narkotika, samopovređivanja, pokušaji samoubistva…

Da li ste čuli ikada da sveštenici govore o ovakvim slučajevima javno ili da ste saznali da su počinioci bili kažnjeni? Mali ili sporadičan je broj da su počionici sveštena lica ili kako ih narodski zovemo popovi bili kažnjeni na ovom svijetu.

Tek 2018. godine pojavili su se naučno pouzdani podaci studije urađene po nalogu biskupa, koji verovatno nikada neće biti potpuni. Autori studije objavili su brojku od 3.777 žrtava seksualnih napada za koje je, prema crkvenim zapisima, od 1946. do 2014. bilo odgovorno najmanje 1.670 sveštenika koji su definisani kao počinioci… kako prenosi DW u tekstu “Crkva i seksualno zlostavljanje – desetine hiljada zločina”.

Podaci su objavljeni samo godinu prije nego je papa 2019 g ukinuo pravilo “pontifikalne tajne” u slučajevima seksualnog zlostavljanja. Papa Franja je objavio da se pravilo „pontifikalne tajne" više ne odnosi na seksualno zlostavljanje maloljetnika. Papina odluka znači da žrtve ili oni koji prijavljuju zlostavljanje mogu otvoreno da govore o ovim slučajevima jer im više neće prijetiti isključivanjem iz Katoličke crkve Čarls Šiklina, malteški nadbiskup i najistaknutiji vatikanski istražitelj seksualnog zlostavljanja, nazvao je potez “epohalnom odlukom koja
uklanja prepreke”, izjavivši za Vatikan njuz da se “pitanje transparentnosti sada implementira na najvišem nivou”.

Kritičari smatraju da su neki crkveni zvaničnici iskorišćavali pravilo “pontifikalne tajne” kako bi izbjegli saradnju sa policijom… Znači pojavili su se minorni ali značajni pomaci u otkrivanju zločinaca a sve “pod okriljem vjere u “Boga”.

Što se tiče Srpske pravoslavne crkve i posebno poznatih zlostavljača djece, sjetimo se Kačavende i Pahomija, koji su dospjeli u javnost ali zato nisu dospjeli u žižu crkve kojoj pripadaju. Naprotiv ni jedan ni drugi nisu osjetili “Boziji sud” koji inače srpska pravoslavna crkva voli da propovijeda vjernicima, znači nisu kažnjeni za nedjala i zlostavljanje djece.

Pop ili svešteno lice Kačavenda je kako je opisao novinar srpski novinar Ivan Angelovski po iskazu sveštenika Bojana Jovanovića koji je bio u službi kod nekadašnjeg episkopa Zvorničko-tuzlanske eparhije, Vasilija (Kačavenda).

“On me je tjerao da podvodim dječake, da vrbujem dječake po školama. Vrbovali su najčešće djecu razvedenih roditelja, siromašnu djecu”, priča Jovanović.

On pominje slučaj dječaka Milića Blažanovića koji se u jednom manastiru navodno raznio bombom, a kojeg je, prema Jovanovićevim riječima, Kačavenda seksualno zlostavljao. Jovanović ide toliko daleko da Kačavendu dovodi u vezu i sa ubistvom Milića Blažanovića, jer ne vjeruje u samoubistvo.

“Milić Blažanović je bio u potpunosti zdrav i prav. Imao je djevojku i s njom izlazio. Ali, naravno da je preživio velike lomove, s obzirom na to da je preživio silovanja, maltretiranja… I on je o tome govorio i tražio pomoć”, tvrdi Jovanović.

Drugi “Božiji čovjek” u mantiji sa krstom oko vrata i u ruci Pahomije iz Vranja iigumana manastira Hopovo Ilariona koga su žrtve pedofilije optužile su za zlostavljanje, ali SPC i srbijansko pravosuđe učinili su sve da sveštenici ostanu nekažnjeni.

Optužnica za seksualno zlostavljanje podignuta je protiv  Pahomija 2003. godine i on je pozvan da se pojavi u Vranju na suđenju zatvorenom za javnost. Optužnica je podignuta u ime četvorice tinejdžera, od kojih je najmlađi imao 13 godina. Nakon četverogodišnjeg procesa, prebacivanja predmeta iz vranjskog u niški Opštinski sud, Pahomije je proglašen nevinim.

Prosto se desi košmar u glavi kada se navode samo neki od slučajeva koji se dešavaju u našem okruženju a upravo od onih koji nam objašnjavaju da treba da im ljubimo ruke i još da malo “kleknemo”dok oni nose krst i vjeru Božiju. Da li I koliko ima u Crnoj Gori zlostavljane djece od strane sveštenih lica, nisam uspjela doznati još!

Jedan od predstavnika Srpske pravoslavne crkve protođakon Ljubomir Ranković, urednik Glasa Crkve u Šapcu,izjavio je za RSE da podržava inicijativu da inostrani sud ispita optužbe o pedofiliji u redovima SPC, ali je napomenuo da tužba ima smisla ukoliko je okrenuta protiv pojedinaca, a ne čitave Crkve i dodao da “ako tužite SPC, to je kao kada bi policajac izvršio pedofiliju, a vi tužite Ministarstvo unutrašnjih poslova. Ovde treba ustanoviti krivicu tih pojedinaca. Ja bih to želeo više od bilo čega na svijetu i siguran sam da bi SPC najrigoroznije kaznila počinioce”.

Da li je ova izjava upravo sinonim za licemjesrtvo pomenute crkve i da li su vjernici u mogućnosti da nešto preduzmu ako se polazi od već nametnute činjenice da je Srpska pravoslavna crkva nedodirljiva i da očito” zemaljski sudovi “ ne važe za njih ali nije isti slučaj za grijehove koje počine sveštena lica.

Da pokušamo doći do ključnog stave sa početka ovog teksta-vjernici koji vjeruju: u Boga, sina Isusa Hrista čudotvorca, majku Božiju Mariju, mogu uvijek poštovati i način dostojan smrtnika pokazivati svoju privrženost, ali to ne znači da su ljudi u mantijama njihovi pravi predstavnici na to putu. Naprotiv vjernik uvijek može pronači mjesto i vrijeme za svoju molitvu i živjeti upravo u tom skladu jer za vjeru u Boga nijesu potrebni posrednici.

Litije koje su paravan manipulativnog i dobro osmišljenog političkog plana opozicije i Srpske pravoslavne crkve koriste nažalost vjernike kao
Trojanskog konja u svojim mračnim planovima. Razni su načini već godinama i decenijama unazad kojiim oni žele Crnu Goru kao državu pretvoriti u dvadeset i neku izbornu jedinicu nekog malog perifernog grada u Srbiji.

No, kako kažu vjernici: Čudni su putevi Božiji! U Crnoj Gori uvijek ima ono zrno mudrosti, koje nas opomene na ono najsvetije, da čuvamo svoju zemlju!