Samo ubice i silovatelje treba liječiti u izolaciji

Stigmatizacija osoba s mentalnim smetnjama još uvijek postoji, ali polako se taj ledeni obruč topi i sve veći broj ljudi shvata da se oni i njihovi bliski mogu naći u sličnoj situaciji. Pacijenti su članovi naših timova. U svijetu timovi su sastavljeni od bivših, izliječenih ili zaliječenih pacijenata. Kad pacijent ima veliku anksioznost, agresiju, bilo šta, mi ga smirujemo, dajemo mu ljekove, ali najjači efekat se postiže kad sam pacijent kaže da je bio u toj situaciji da se liječio, a sada pomaže drugome, kao terapeut. Mi pravimo prve korake ka takvim ciljevima, to su pravi koraci destigmatizacije, kazala je za „Dan“ psihijatar Slavica Đukić Dejanović, direktor Međunarodne specijalističke škole u vezi s prevencijom, dijagnostikom i liječenjem bolesti zavisnosti, koja je nedavno održana u Kotoru.

Evropski standard kaže: „Ne možeš pacijentu dati lijek dok mu ne objasniš kako djeluje i dok on ne da svoj pristanak“, ali ne mogu samo medicinske sestre u psihijatriji i psihijatri pružiti bolesnom čovjeku s mentalnim smetnjama ono što mu treba, to mora čitava zajednica.

“Suština je da osobe koje su dobile uputstva za to kako stručno postupati prema pacijentima, da se drže toga, ali i svi oko njih da im u tome pomažu. Lokalni policajac nikako ne treba da svoju službenu značku pokaže bolesniku, nego treba da razvije prijateljski odnos s njim, da odu na picu i da ga pita je li išao na kontrolu kod ljekara, planira li da ide… Destigmatizacija je širok proces, zahvata komšije, prijatelje, duhovnike, ljekare opšte medicine, centre za socijalni rad, čitavu mrežu institucija i pojedinaca koji pomažu u tom procesu”, kaže Đukić Dejanovićeva.

S obzirom na veliki pritisak sudskih forenzičkih pacijenata na kapacitete Psihijatrijske bolnice u Dobroti, ona smatra da je nedopustivo da pacijenti leže na dušecima, te da se svuda u svijetu preferira što veći broj medicinskih mjera na slobodi.

“To znači pacijent živi u svojoj kući, radi, ali se redovno javlja na preglede. Međutim, ako je neko počinio najteže radnje (silovanje, ubistvo), postoje rizici da će se to ponoviti bez jednog dugotrajnijeg liječenja, i takvi pacijenti treba da budu još uvijek u bolničkim uslovima, više da bi se zaštitili drugi, i naravno, da bi se oni liječili. Za razliku od krivice, gdje idemo na vaspitnu mjeru, čovjeku koji je napravio zakonski prekršaj ili krivično djelo, ovdje razmišljamo o okruženju pacijenta da ne trpi posledice bolesti i zbog toga ga izolujemo, a liječimo ga onako kako bismo ga liječili inače po protokolima”, rekla je Đukić Dejanović.

Nemamo više one velike bolnice-azile, već postepeno prelazimo na heteroporodični smještaj osobe, u nekoj porodici koja nije porodica pacijenta, koja će brinuti o toj osobi, a da država pomogne finansijskim sredstvima.

“Pacijent treba da bude u bolnici dok se ne postavi dijagnoza i ne pronađe adekvatna terapija. Danas raspolažemo veoma moćnim psihofarmacima, ljekovima koji pomažu pacijentima da oni žive u zajednici: da mogu da idu kod svog ginekologa u Dom zdravlja gdje idemo i svi mi, da oni, ako dobiju neku ranu, odu na ušivanje kod hirurga gdje idemo i svi mi. Ideja je da u istim prodavnicama, istim frizerajima, na istim mjestima gdje ostali građani zadovoljavaju svoje potrebe, budu i oni to je destigmatizacija. Od najbližih srodnika, komšija, prijatelja ne treba da se krije da u porodici imaju osobu s mentalnim smetnjama, naprotiv da svi oni znaju i da podsjete pacijenta kad je vrijeme za kontrolu, za lijek. Kad neko izađe iz bolnice, trebalo bi da se više nikad ne vrati, a da se nikad više ne bi vratio u bolnicu, treba redovno da koristi ljekove”,  kaže ugledni psihijatar Đukić Dejanovićeva.