Sjećanje na ’79. godinu: Prohodno je bilo samo nebo

https://www.youtube.com/watch?v=980uonWDUCc

Iako je pomahnitala stihija prirode, koja je progutala ogroman dio Crnogorskog primorja prije 38 godina, prijetila da uništi sve, čovjek se nije predao i pobijedio je u bici sa prirodom, a jedan od najtežih događaja u istoriji crnogorskog naroda pobudio je ujedinjenje i humanost svih naroda, kažu građani koji su doživjeli i preživjeli zemljotres 1979. godine, piše Dan. Sjutra se navršava 38 godina kako je Crnu Goru pogodio zemljotres jačine sedam stepeni Rihterove skale, koji je odnio 101 ljudski život.

Epicentar zemljotresa bio je u Jadranskom moru, između Ulcinja i Bara, na udaljenosti 15 kilometara od obale, a pomahnitala stihija prirode progutala je i dijelove barske opštine. Snažni potres desio se 15. aprila 1979. godine, u 7.19 sati.

Doktor Ljubo Živković podsjeća na sanaciju nakon zemljotresa, u kojoj su pomogli mnogi.

“Nezaboravne su kolege iz Slovenije, Šapca, Ivangrada, Titograda, Nikšića… Gest kragujevačkih maturanata takođe je nezaboravan. Ko može da zaboravi mlade vojnike iz garnizona? Spasonosnu pomoć pružio nam je Crveni krst Njemačke. Slušali smo mnogo o solidarnosti i dobroti, a tada smo ih i osjetili, doživjeli. Toliko pomoći sa svih strana, toliko dobrih ljudi… Toliko dobrote, pažnje i ljubavi. Pomahnitala stihija prirode htjela je da uništi naše primorje i naš grad. Pred njenim veličanstvom nijesmo, ipak, poklekli i predali se. Čovjek je pobijedio prirodu”, kaže Živković.

Nikica Vuksanović iz Sutomora podsjeća da je nakon zemljotresa aktivirana brigada „Vladimir Popović Španac“, čiji je zadatak bio da rade na raščišćavanju ruševina.

“Pomagali smo narodu, postavljali šatore, i smještali u njih bolesne ili otpremali u bolnicu. Posebno je bilo jezivo po selima u Crmnici. Bilo je teško i u Sutomoru i Starom Baru. Ne bih volio da se nešto slično ikada ponovi”, kaže on.

Porodicu Sulja Šabovića iz Pečurica zemljotres je zatekao u krevetu. On podsjeća da je u kući bio sa ženom i dvoje djece.

“Snalazili smo se kako smo znali. No, situacija je bila teška i trebalo je ne samo spasavati sebe i svoju porodicu, već je trebalo pomagati i drugim ljudima. Odmah nakon zemljotresa smo se organizovali kako bi pružili pomoć mještanima Mrkojevića. Trebalo je naći načina da pomoć stigne do svih kojima je bila potrebnaŠastojali smo da svakoj porodici obezbijedimo šator i hranu”, prisjeća se Šabović.

Čelni čovjek opštine Bar tada je bio Blažo Orlandić. U svojoj knjizi „Kad zemlja podrhtava“, Orlandić je naveo da su to bili „teški trenuci, jer čovjek poklekne, nemoćan da se suprotstavi snazi prirode koja je dopirala iz zemljine utrobe“.

“I dok su zlokobna tutnjava i podrhtavanje zemlje trajali, dok nastaje lom u domovima, ili još teže dok se ruše kuće a u njima ginu najmiliji, dok se zemljina kora gubi u talasima a drveće povija, čovjek stoji nemoćan da bilo šta uradi i iščekuje što će ga zadesiti. Mnoge je zadesila kobna sudbina u svojim kućama, i otišli su u njihovim ruševinama zauvijek”, naveo je Orlandić.

On je podsjetio na razgovor sa Draginjom Stanković, kojoj su u porušenoj kući u Sotonićima izginuli sin i unuka.

“Kazala mi je: ‘Srećan je onaj ko kuću žali’, dan kasnije 16. aprila, kad smo se sreli kod njenog brata Nikole Vukosavovića u Virpazaru i kada sam joj izjavio saučešće”, naveo je Orlandić.

Ovom zemljotresu prethodilo je podrhtavanje tla 9. aprila u 3.10 časova, koje je takođe uznemirilo građane Bara i Ulcinja. Zemljotres od sedam stepeni Merkalijeve skale bio je u moru, u predjelu između ova dva grada, na udaljenosti od oko 60 km od obale. Na sreću, zemljotres nije dugo trajao. D.S.

Posledice užasnog zemljotresa 15. aprila bile su katastrofalne.

“Sretna je okolnost bila to što nije bio radni dan, jer bi tragedija bila stravična. Porušeni su poslovni objekti i poslovne prostorije, ugostiteljska preduzeća, poslovne prostorije pravosudnih organa, kao i objekti Luke Bar. Materijalna dobra su pretrpjela ogromne štete. Nema kraja, sela, zaseoka koji nije stradao”, podsjeća Orlandić.