Sjećanje na Perka Rodića: Preživio glad i mrazeve, ali ne i samoću

Na jučerašnji dan prije pune tri godine, 7. januara 2017., na temperaturama koje su noću padale i do 30 stepeni ispod nule, pored skoro zamrznute Bistrice, iscrpljen od gladi i mraza, pojavio se mužjak prve bijele rode koja je nakon 116 godina svila svoje gnijezdo u Crnoj Gori, u medijima od milošte nazvan Perko Rodić.

<<<Rode se vratile u Berane<<<<

“Pet godina nakon njihovog prvog dolaska u Crnu Goru, i to baš u Berane, i to baš na stopedesetu godišnjicu osnivanja grada, njegova se partnerka nije pojavila u dogovoreno vrijeme na dogovorenom mjestu, u gnijezdu na stubu ulične rasvjete u Polimskoj ulici. Čekajući rodu svog života izgubio je pojam o vremenu, i kad smo svi mislili da se, nakon što je pet mjeseci proveo u čekanju, kao i svake godine krajem avgusta prvi put bez nje vratio nazad u Afriku, uz pomoć Radula Mićovića pronašao sam ga na Božić u Pešcima, nedaleko od mosta na Bistrici. Te godine nije ni odlazio iz Berana”, evocira svoje uspomene fotograf Adem Softić, koji je od početka pratio život ovih roda.

<<<FOTO: Siguran dom našle u dolini Lima: Samo se rode vraćaju u Berane<<<

<<<Perko Rodić uginuo, nije dočekao proljeće<<<

Sa lijevom rukom u gipsu i fotoaparatom u desnoj, Softić se spustio kroz snijeg niz nasip i prišao mu na svega par metara da bi sa druge obale napravio nekoliko fotografija.

<<<Kako Perko čeka proljeće: Bijela roda i na -20 ostala u Beranama<<<

“Nisam smio da se usudim da u takvom stanju pregazim tih par metara i da ga sam uhvatim. U dogovoru sa Radulem i beranskim ribolovcima, kao i sa Mašom Nikšićem koji u Beranama ima veliko prihvatilište za životinje i ptice, do detalja smo isplanirali da ga zajedno uhvatimo, prehranimo i izimimo do marta, kako bi mu pomogli da preživi i dočeka proljeće, a sa njim i svoju partnerku”, sjeća se Softić.

Nažalost, nije je dočekao.

“Naša višenedjeljna zajednička potraga za njim nije dala rezultate. Mjesec dana kasnije njegovo beživotno tijelo pronašao sam na istom mjestu na kom sam ga i snimio prvog dana Božića 2017”, navodi Softić.

Perko Rodić je uspio da preživi glad i mrazeve pored zamrznutih plićaka Lima i Bistrice, ali nije preživio samoću.

“Nakon deset mjeseci uzaludnog čekanja uginuo je 10. februara, kad je snijeg već bio okopnio, a Bistrica se odledila i u svojim plićacima ponovo iznijela obilje hrane na njegovu trpezu”, sa tugom se sjeća Softić.

Prvu bijelu rodu koja je nakon 116 godina svila svoje gnijezdo u Crnoj Gori, čiji je život u Beranama svojim fotoaparatom pratio i bilježio punih pet godina, Adem Softić je uspio da sačuva.

“Odnio sam ga na vrijeme u Podgoricu i kod jedinog zvaničnog preparatora u Prirodnjačkom muzeju Crne Gore uspio da ga prepariram”, kazao je Softić.

Uskoro će se navršiti tri godine kako preparirani Perko Rodić kod Softića čeka specijalnu muzejsku vitrinu koju  planira da mu napravi.

“Nažalost, čekanje je njegova sudbina. Vitrina je još uvijek samo zamisao. Ja još nisam u mogućnosti da mu je obezbijedim, ali nadam se da ću ovog proljeća uspjeti, i da će Perko, nakon tri godine čekanja, napokon dočekati muzejsku vitrinu kakvu zaslužuje, sa adekvatnom rasvjetom i mesinganom tablom na kojoj će biti ugravirano: PERKO RODIĆ (Ciconia ciconia). Prva bijela roda koja je nakon 116 godina svila svoje gnijezdo u Crnoj Gori. Došao u Berane 21. marta jubilarne beranske 2012. – Uginuo 10. februara 2017. godine”, navodi Softić.

S.Đ.