Sindrom profesionalnog sagorijevanja ili izgaranja, koji Svjetska zdravstvena organizacija prepoznaje, savremena je bolest koja pogađa i zaposlene i poslodavce. Previsoka očekivanja, kratki rokovi i konstantan pritisak dio su naše poslovne svakodnevice, a ujedno i najčešći izvor tog sindroma.
Pad produktivnosti, hroničan stres, fizička, psihička i emocionalna iscrpljenost, neefikasnost, otuđivanje, neostvarenost, manjak koncentracije. Tako sindrom profesionalnog sagorijevanja kuca na naša vrata kada pređemo granice vlastitih mogućnosti, piše RTCG.
“Uvijek pređemo tu našu ličnu granicu i nikad ne postavimo u odnosu na nas i naše mogućnosti, kapacitete, dobru percepciju i ne sagledamo situaciju iz svih uglova. Uvijek nekako dovodimo sebe do tog najizdržljivijeg cilja samo da bismo nešto ostvarili”, kazala je psihološkinja Bojana Terzić.
Aktom o procjeni rizika, koji je obavezan za sve poslodavce, proglašavaju se radna mjesta s posebnim rizikom i analiziraju potencijalne opasnosti, među kojima je i ovaj sindrom, kažu u Udruženju zaštite na radu.
“Zato je akcenat da stručna lica zaštite na radu savjetuju poslodavca da u današnje vrijeme su to neki rizici kojima su svi zaposleni maltene izloženi”, navodi Milan Marjanović potpredsjednik Udruženja zaštite na radu.
Da su ovom sindromu itekako izloženi i poslodavci, smatraju u Uniji poslodavaca.
“Ti vanredni rizici koji postoje, kreditna zaduženja, hipoteke koje poslodavci daju da bi opstao biznis, to je jedan izuzetan proces koji zahtijeva psihofizičku kondiciju posebnu”, kaže predsjednik Unije poslodavaca Predrag Mitrović.
U cilju prevencije od sindroma izgaranja, savjetuju se strategije samopomoći kroz tehnike opuštanja. Ako ni to ne uspije, neizostavna je posjeta stučnom licu, objašnjava psihološkinja Terzić.
“Neke od strategija koje ja uvijek preporučujem jeste da moramo imati određene vremenske okvire, da tačnom znamo kad idemo na godišnji odmor, da su to češći kraći godišnji odmori, takođe postaviti profesionalne granice su nešto što je od izuzetne važnosti za sprečavanje profesionalnog sagorijevanja”, kaže Terzić.
Zbog trenutnih okolnosti u svjetu, i javni i privatni sektor su na jednom izazovnom terenu kojim treba upravljati, napominju u Uniji poslodavaca. Zato je odgovornost na svima kako bi se opasnost od profesionalnog sagorijevanja svela na minimum.
“Mada se plašim da će u ovom vremenu koje je pred nama iziskivati izuzetan trud i vrijeme koje ćemo morati da posebno posvetimo da se taj rizik smanji”, kaže Mitrović.
Ovaj sindrom, nažalost, ne zaobilazi nijednu profesiju, pa ni novinarsku. Ipak, novi dan je prilika da novinar napuni baterije i krene iznova, kaže koleginica Dragana Šundić.
“Zato što smatram da svaki novinar novim danom i novim događajem će se definitivno kao feniks dići iz pepela sagorijevanja koji mu se desio prethodnog dana”, kaže Šundić.
Naši sagovornici poručuju da je potrebno poboljšati interpersonalnu komunikaciju, naći modele saradnje unutar radnog kolektiva, unaprijediti poslovnu klimu i okruženje, te kroz predavanja, seminare, obuke i simpozijume podići svijest o ovom problemu.
