Sudbine familija iz Crne Gore i Srbije sa ISIL-a

Prema podacima novopazarskih „evidentičara” vjerski fanatizovanih bračnih parova iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, na ratišta takozvane ISIL države, uglavnom u Siriji, ali i Iraku, dospjele su 22 familije. Bračni parovi sa ukupno 36, listom maloljetne djece. Najviše ih je iz BiH 12 sa ukupno 19 djece, iz Srbije je sedam bračnih parova odvelo u teroristički pakao 14, a tri porodice iz Crne Gore troje djece. Prema istoj evidenciji, od sredine 2012. pa do sredine prošle godine, vratila su se samo dva bračna para, sa ukupno dvije djevojčice i jednim dječakom, piše Pobjeda.

Posebni slučajevi

Crnogorski državljani, iako ih je najmanje iz regiona, posebni su „slučajevi”. Podgoričanin Mirza Haklaj, primjera radi, otišao je na ratište sa ženom Alminom Kurpejović i tamo je poginuo. Almina je, i poslije pogibije svog muža, ostala u jednom od džihadističkih kampova „milicije za kontrolu morala žena i djevojaka”, a svoje dvoje djece je zadržala, vaspitavajući ih isključivo po strogim šerijatskim pravilima i odbijajući svaku mogućnost da se makar ona spasu iz ISIL pakla.

Prema Pobjedinim informacijama, Alminu je, negdje na ratištu, ili u nekoj od džihadističkih baza u Siriji, svojevremeno upoznala Kerima Ličina, majka maloljetne djevojčice i žena Hamida Beharovića, kome će se u septembru suditi u Podgorici. Kerima je, na sreću, sa kćerkom i mužem uspjela da se domogne istanbulskog aerodroma, da bi ih, sve skupa, na podgoričkom, sačekali ovlašćeni agenti nadležnih bezbjednosnih službi Crne Gore…

Moćne familije

O Ines Hasanagić i njenom mužu Samiru, takođe crnogorskim državljanima, u plavskoj čaršiji ne može se saznati ništa više od užasavajuće informacije da je njen brat (prezimenom Canović) poginuo na ratištu, a sahranjen je, prije nekoliko mjeseci, na lokalnom groblju. Novopazarski im izvor, međutim, dobronamjerno sugeriše da se manu daljih „istraživanja”, jer obje osobe (Ines i Samir) potiču iz vrlo uticajnih familija.

Što god značila citirana „sugestija”, Pobjeda ipak, nastavlja: nadomak Crne Gore u Srbiji, naime stvari stoje ovako: Ašim Šaćiri iz Preševa, uz ženu Bahriju, na ratište je poveo i djecu – Anitu, Safeta, Samira i Amru. Abid Podbićanin iz Prijepolja, inače osnivač novopazarskog Furkana, sa Nevenom Plojović, jednom od dvije šerijatske žene, u Siriju je odveo dvoje djece, a tamo je, sa drugom ženom makedonskom državljankom dobio još dvoje.

Sumnjivi povratnici

Sa čuvenim zemunskim vehabijom Goranom Pavlovićem, (samo)zvanim Abdulahom, u Siriju su otišle žena Mirjana i kćer Nevena. Državljanin Srbije Ridvan Haćifi, inače rodom iz Gnjilana, na ratište je otišao sa ženom Imrom i dvije kćeri od četiri i šest godina. A Emin Hodžić je uz ženu Anitu Šaćiri odveo i njihovu trogodišnju Eminu. Što je sa Lejlom Brahović, učenicom završnog razreda novopazarske Medrese i njenim trostruko starijim „dečkom“ zbog koga se i odlučila da ode u ISIL pakao, ne znaju čak ni „sveznajući” novofurkanci.

Znaju, međutim, da je famalija Ferata Kasumovića, jedina koja se, pod još nerazjašnjenim okolnostima, vratila u Srbiju. Sa slijepom suprugom Makrifetom Šaćiri i dvoje djece, jedan od najbližih saradnika neprikosnovenog sandžačkog džihadističkog vođe Abida Podbićanina, obreo se u Beogradu, još prije gotovo dvije godine. Tamo je i uhapšen i osumnjičen za planiranje terorističkih napada (čak i na Rim), a njegova je supruga sa djecom dugo bila pod svojevrsnom zaštitom zbog prijetnji sljedbenika njenog muža, koji su sumnjali da ga je upravo ona izdala.

Rizično i preskupo

Zbirno, dakle, povratnički koridori za desetine familija iz zemalja Zapadnog Balkana, koje su, sticajem okolnosti, završile na ISIL ratištima, nijesu naročito opterećeni iz najmanje dva razloga: rizično je, ali i sve skuplje. Čak, preskupo! Sagovornici Pobjede im razjašnjavaju dilemu ako je nešto „preskupo“ što bi bilo rizično? Zato objašnjavaju, što novac, zlato i druge vrijednosti, nijesu garancija za one koji ih daju, nego za one koji ih uzimaju. Jer, rizik povratnika iz pakla u kojem su bili jednu, dvije ili više godina, neuporedivo je manji od onih koji bi trebalo da im omoguće bezbjedan povratak. Oni su prošli kroz zlo i teško da im od toga može biti gore, a logističarima bi, ako na ovom poslu propadnu, zlo moglo tek da se dogodi. Zato, kako kažu – moraju da se, makar, novčano obezbijede. Prvenstveno zbog porodica. I tako redom.