U Crnoj Gori razvede se svaki četvrti brak

Iz godine u godinu, u Crnoj Gori je sve manje sklopljenih brakova, dok broj razvoda raste. Statistike pokazuju daje u 2018. godini na svaka četiri sklopljena braka-jedan razveden.

Razlozi zbog kojih je bračna zajednica zapala u krizu ne samo kod nas nego i u svijetu su „holivudizacija” romantične ljubavi, različiti ciljevi partnera, problem i u komunikaciji i na kraju prevara, gubitak djeteta ili pobačaj, kazala je za Pobjedu psihološkinja Adrijana Pejaković.

Iako je nekada razvod najbolje rješenje, psihološkinja Pejaković smatra daje važno znati da između odluke da se razvedemo i bračne krize postoje međukoraci u vidu razgovora, bračne terapije koje treba probati.

Ona poručuje daje svaka kriza ujedno i šansa za lični, ali i partnerski rast.

Prema podacima Monstata, u prošloj godini sudbonosno da izgovorio je 3321 par. Sa druge strane, broj razvoda u prošloj godini (849) rekordan za posljednjih 10 godina, a skoro udvostručen u odnosu na 2000. godinu kada je razvedeno 439 brakova.

Prema podacima Monstata, muškarci i žene se najčešće za razvod braka odlučuju u periodu od 30. do 45. godine. Nije zanemarljiv i broj supružnika koji imaju više od 60 godina da poslije nekoliko decenija bračnog života odluče bračnom drugu reći zbogom.

Analizirajući ove podatke, Pejaković napominje daje bračna zajednica u krizi ne samo kod nas nego i u zapadnom svijetu.

“Zašto je to tako? Odgovor možda možemo pronaći ako pogledamo kako je bračna zajednica nekada izgledala. U tradicionalnom braku su supružnici ulazili u brak, često na preporuku, imali su svoje muške i ženske uloge koje su bile jasno određene. Osim toga, u to vrijeme je bila sramota da se ljudi razvode pa su bračne zajednice trajale do kraja života”, podsjeća Pejaković.

Prema njenim riječima, brak je nekada bio zajednica dvoje ljudi koji su se udružili da bi podizali djecu i dijelili život, koji u ranija vremena često nije bio lak.

“Na našim prostorima je bilo mnogo ratova, gladi, nemaštine. Kada ljudi žive u tim uslovima obično se kaže da žive u tzv. zoni preživljavanja. U takvim uslovima obično nemate vremena ni volje da mnogo razmišljate da li vas partner voli, kakva su vaša ljubavna očekivanja, poklanja li vam cvijeće, jer se borite za goli život i da prehranite djecu”, pojašnjava sagovornica Pobjede.

A onda, s pojavom modernog doba, povećanjem kvaliteta života ljudi počinju da žive u tzv. „zoni udobnosti”, posebno u zapadnom svijetu. To znači da su njihove osnovne životne potrebe namirene i da mogu da razmišljaju o smislu života i ljubavi.

“U zapadnom svijetu dolazi do pojave ,,holivudizacije“ romantične ljubavi gdje se promoviše mit o zaljubljenosti kao vrhovnom osjećaju, koji bi trebalo da traje i da nam leptirići u stomaku stalno rade kada vidimo partnera. Stvaraju se očekivanja da nas partner mora usrećiti jer ako nije tako onda to nije ljubav”, kaže Pejaković.

Ona ističe da su zaljubljenost i ljubav u realnosti dva različita osjećaja.

“Zaljubljenost je nerealna idealizacija partnera gdje mi vidimo osobu ne kakva jeste, već kakva bismo mi željeli da bude i kakva je potrebna našoj nesvjesnoj predstavi o idealnom partneru. Zbog toga, nakon zaljubljenosti ne dolazi do ljubavi već do razočaranja. Bili smo očarani partnerom, pa smo se razočarali “, navodi Pejaković.

Ona pojašnjava da je ljubav, sa druge strane, usmjerena na realnu osobu sa manama i vrlinama, koju poznajemo i volimo.

“Ljubav nije samo osjećanje, to je vrlina koja se razvija našom voljom, vremenom, upoznavanjem sebe i osobe koju volimo”, kaže Pejaković.

Ona ističe da partner ne može stalno da nas usrećuje, da zaljubljenost traje najviše do dvije godine i da romantična ljubav nije smisao života.

“Sve su to razočaravajuće istine koje ne želimo da prihvatimo jer se držimo idealizacija, pogrešnih predstava ljubavi i nesvjesno potvrđujemo svoja iracionalna uvjerenja o ljubavi: „Ne mogu da živim bez partnera”, „Bez ljubomore nema ljubavi”, „Ako nijesam zaljubljen, onda to ne vrijedi”, navodi Pejaković.

Sagovornica Pobjede navela je četiri kategorije ljudi koji se razvode ili su pred razvodom. Prvu grupu, prema njenim riječima, čine bračne zajednice gdje postoji zlostavljanje, alkoholizam, konstantne prevare i omalovažavanja. Pejaković smatra daje takve zajednice najbolje prekinuti jer je mala vjerovatnoća da će se partner promijeniti.

“Obično se radi o problemaj tičnim ljudima koji imaju i neprepoznate psihijatrijske poremećaje ili poremećaje ličnosti. Nekada je razvod najbolje rješenje”, kazala je Pejaković.

Drugu grupu čine supružnici koji imaju različite vrhovne vrijednosti, nemaju više iste želje i potrebe kao ranije, ne uklapaju se više i dugo su vremena već nesrećni.

Da bi neka veza funkcionisala, kako kaže Pejaković, potrebno je da biramo ljude koji su nam slični i koji imaju vrijednosti slične kao mi.

“Ako je jednom supružniku veoma važno da ima djecu a partneru nije, u jednom trenutku doći će u sukob jer ne žele iste stvari. Ili jedan partner želi „otvorenu vezu“, drugi smatra koncept vjernosti vrlo važnim. Zato je važno da svoje vrijednosti znamo i da provjeravamo sa partnerom da li su to njegove vrijednosti. Kažu da je ljubav ne ono kada gledamo jedno u drugo, već kada gledamo u istom pravcu”, pojašnjava Pejaković.

Treća kategorija je ona gdje postoji ljubav i privrženost između partnera, ali postoje i problemi u komunikaciji, odnosno partneri imaju „različite jezike ljubavi”

“On joj kupi cvijeće, ali ona je željela da joj on kaže daje voli. On to ne govori jer nije vičan sa riječima i stidi se verbalnog izražavanja osjećanja, onda ona zaključi daje on ne voli i razmišlja o razvodu. Ovo je primjer različitih jezika ljubavi”, pojasnila je Pejaković.

Lijek za ovaj problem je bračna terapija kroz koju supružnici imaju mogućnost da nauče kako da izraze svoje želje, potrebe i osvijeste svoje jezike ljubavi.

Partneri se začude kako nauče da dobro funkcionišu kada nauče o sebi, drugome, kada nauče da budu emocionalno pismeni i svoje želje izraze.

“Često čujem na terapiji od klijenata: „On me ne voli. Da me voli zagrlio bi me kad mi je potrebno”. Na moje pitanje a kako da on zna šta vam je potrebno, nezadovoljni supružnik odgovara „pa valjda treba da zna“, navela je Pejaković primjer iz prakse.

I nakon pojašnjenja da partner ne može da čita misli i sugestije partnerki da zatraži ono što joj treba, Pejaković kaže da nezadovoljni supružnik često odgovori: „Ali nije isto ako ja to tražim ili on to sam uradi“.

“To je još jedna zabluda partnerske komunikacije. Nema istu vrijednost kada zatražimo i kada spontano nešto dobijemo. U suštini, kada otvoreno nešto tražimo i komuniciramo svoje želje poboljšavamo odnos sa drugom osobom, ostvarujemo dobar kontakt sa svojim emocijama i rastemo zajedno. Mi nekada nesvjesno očekujemo da nas partner ,,spasi“, da riješi naše psihološke probleme koje moramo sami da riješimo. Zato se kaže da prvo moramo da volimo sebe da bismo mogli i drugog”, pojašnjava Pejaković.

U posljednju, četvrtu grupu, prema riječima Pejaković, spadaju brakovi u akutnoj krizi.

“Desila se prevara u inače stabilnom braku, neka velika svađa, gubitak djeteta, pobačaj ili drugi problem koji je ugrozio bračnu zajednicu. Takođe je važno da partneri koji se inače vole potraže pomoć kada je teško jer je svaka kriza ujedno i šansa”, smatra Pejaković.

Sagovornica Pobjede poručuje svima koji planiraju da uplove u bračne vode da se ljubav gradi vremenom, poznavanjem sebe, upoznavanjem drugog, radom na sebi i odnosu.

Na taj način i ljubav i strast mogu da traju.