Volio sam žene, ali jedina ljubav je Elmaza

“U životu imamo samo dvije stvari, moramo umrijeti i moramo živjeti do smrti. Ostalo sami osmišljamo. Ponosim se sobom, a onda sa dobrom, jer ukoliko se ne ponosiš sa sobom ne možeš biti dobar za drugoga”, riječi su devedesetsedmogodišnjeg Ibra Gredića iz bjelopoljskog naselja Rasovo, koji slovi za jednog od najstarijih žitelja Bijelog Polja.

Starca iz Rasova zdravlje i pamet još dobro služe. Priča za Dnevne novine da je rođen u dvadesetak kilometara udaljenom selu Bistrica u siromašnjoj porodici.

“Otac Hamid i majka Fata izrodili su petoro djece, tri kćerke i dva sina. Živjelo se od nadničenja. Često sam znao da čuvam ovce i to je predodredilo i moju budućnost. Jedne prilike, dok sam čuvao po preporuci moje sestre, došla je da me vidi djevojka Elmaza Turković iz jednog sela sa Pešterske visoravni. Ubrzo je postala moja životna saputnica” priča Ibro.

Prisjeća se, da su nedugo zatim prešli da žive u Rasovo u staru kuću kao podstanari. Sa ponosom priča, da je 1943. godine pošao u partizane da se bori protiv fašističkog okupatora i domaćih izdajnika.

“Bio sam kurir komunistima u Bistrici. Po njihovom nagovoru sam i pošao u partizane. Bio sam borac lV Sandžačke brigade i ranjen na Jabuci kod Pljevalja tokom borbe sa četnicima. Kada su došli Njemci iz Pljevalja da im pomognu, bili smo prinuđeni da se povlačimo. Tada sam ranjen. Poslije rata stekao sam status ratnog vojnog invalida” priča Ibro.

Kaže da je poslije rata radio u Mojkovcu, Herceg Novom i na kraju u svom rodnom gradu, gdje je stekao penziju.

“Dok se gradila pruga obezbjeđivao sam upravnu zgradu u Mojkovcu, kao i u firmi “Prvoborac” iz Herceg Novog. Nakon što je izgrađena fabrika “Vunarski kombinat” u Bijelom Polju, Zaposlio sam se tamo i odatle otišao u penziju. Iznos penzije i invalidnine je oko 500 eura i ne mogu se požaliti da je malo”, zadovoljan je starina.

Zabrinut je za zdravlje supruge Elmaze koja se nalazi na liječenju u bjelopoljskoj bolnici.

“U braku smo izrodili po četvoro muške i ženske djece. Dvojica sinova su u Zagrebu, a dvojica u Njemačkoj. Dvije kćerke su udate za dva brata, jedna živi u Zagrebu druga u Tivtu, treća kćerka je udata u komšiluku, u Rasovu, a četvrta u Beranama. Od njih imam 15 unučadi i 10 praunučadi” kaže sa ponosom Ibro.

Iako se bliži stotoj, čita bez naočara i gotovo svakodnevno se može vidjeti na biciklu, po čemu je prepoznatljiv među mještanima.

“Od svog dvotočkaša se jedino odvajam kad spavam. Često se provozam iz čistog meraka, a pokatkad i po potrebi. Odvezem se do dva kilometra udaljene prodavnice da kupim životne potrepštine. Pokatkad kupim samo pola hljeba da bih imao povoda da ponovom odem u prodavnicu, da kupim još jednu polovinu. Takva trgovina mi predstavlja pravo zadovoljstvo”, priča Ibro.

Poručuje mladima da rade i bore se za socijalnu pravdu. Da ne smije biti siromašnih, a bogatima poručuje da ne budu osioni.

“Plašim se da me neko od bogatih zbog ovakvih riječi ne ubije” kaže u šali Ibro.

Starina Ibro sasvim ozbiljno kaže da je odvajkada gajio simpatije prema pripadnicama ljepšeg pola.

“Obožavao sam žene, to je nafaka. To je isto kao hrana i piće. Ali, za mene je oduvijek postojala samo moja Elmaza, koju još uvijek volim nesmanjenim žarom”, kaže sa puno emocija.

Ponosan sam što sam bio Titov borac

Iako nije učio školu, Ibro umije da čita. Tako redovito pročita dnevnu štampu, a posebno knjige posvećene Titu.

“Drug Tito je bio moj život. Ponosan sam što sam bio negov borac, jer takav čovjek se više ne rađa”, kaže sa ponosom i istovremeno ljubeći knjigu posvećenu maršalu i doživotnom predsjedniku SFRJ.