Društvo

Zaboravljeni spomenici istorije i kulture Podgorice

Da je Podgorica grad bogate i zanimljive istorije svjedoče brojni spomenici i građevine stare decenijama i stotinama godina. Na mnoge smo zaboravili i prepustili ih vremenu. Ne osvrnemo se ni kada prođemo pored njih, a trebalo bi.

Skultpture, eksponati, građevine i spomenici koje ćemo danas pomenuti, čine Podgoricu jedinstvenom, a neki od njih podsjećaju na burnu istoriju koju ovaj grad ima. Ne bismo je smjeli tek tako zaboraviti.

“Ptica mira” napravljena od oružja

Nesvakidašnja skulptura ptice krasi prostor između Palade i MUP-a, tj. “Limenke”.

Riječ je o djelu crnogorske umjetnice Lade Perović. Ptica je napravljena u od odbačenog oružnja, a od istog materijala kreirane su i klupe pored nje. Lada je za CdM otkrila da je ptica nastala prije 12 godina u okviru projekta “Oružje u umjetnosti”.

“Ništa čovjeku ne prija kao pažnja i poštovanje drugih. Projekat je zamišljen kao zajednički rad umjetnika sa područja bivše Jugoslavije. Svi smo radili skice kao predlog za skulpturu ‘Ptica mira’ i na moje veliko zadovoljstvo, dobila sam čast da se realizuje moja ideja. Na ne tako veliko čuđenje napustiše ‘umjetnici’, skoro svi, projekat, a neki su pokušali i da ga stopiraju. I bez njih uspješno završismo skulpturu, koja po meni prikazuje uzdizanje nečeg lijepog i moćnog iz nečeg što nikad nije bilo simbol nečeg dobrog. Sve dok stoji na onom mjetu ova skulptura, znaću da još uvijek ima ljudi koji razmišljaju kao ja i koji umjetnost cijene više od oružja”, kazala nam je Lada.

Postavljanje ovog djela omogućili su UNDP, Pax Christi Netherlands i crnogorski MUP.

Starovaroški bunar

Najljepši dio Podgorice, Stara varoš, ima brojne kutke, sokake i avlije koje kriju zanimljive priče. Na jednom od njenih „trgova“, na kraju Ulice Ljubović, nalazi se bunar koji odavno nije u upotrebi. On je danas samo svjedok nekog minulog života. U Ulici Ljubović nalazi se od 1907.godine kada je postavljen kao zadužbina Arsaja Nenezića.

Spomenik dobrovoljcu iz Srebrenice

Od pogleda srkiven, na samom kraju Njegoševog parka , nalazi se spomenik Ljubu Jevtiću iz Srebrenice. Nesrećnog Jevtića strijeljali su neprijatelji u Prvom svjetskom ratu, tačnije 1916.godine, a Podgoričane je dovoljno zadužio da mu podignu spomenik.

O Jevtiću i njegovom dolasku u Podgoricu, postoje dvije priče.

Kako kaže prva, Jevtić je pobjegao sa nekoliko drugova iz Bosne i Hercegovine kako bi izbjegao austrougarsku mobilizaciju.
Nakon kapitulacije Crne Gore, januara 1916, pokušao je da preko Skadra ode u srbijansku vojsku. Međutim, okupator ga je otkrio, uhapsio i osudio na smrt iste godine. Iz Kaznenog zavoda Jusovača odveden je na gubilište u okovima, a prije toga podgorički paroh Joko Leković ga je ispovijedio.

Paroh je tajno pozvao Podgoričane da prisustvuju strijeljanju, što su oni i učinili. Streljačka četa sprovodila je Jevtića kroz dugi špalir građana, koji su mu klicali. Svoje posljednje trenutke Jevtić je proveo pred streljačkim strojem ispred današnje Skupštine Crne Gore, 16. septembra 1916. godine, držeći se ponosno, hrabro i uzvikujući parole protiv tiranije crno-žute monarhije…

Po drugoj priči, Jevtić je u Podgoricu dospio kao austrougarski vojnik nakon kapitulacije i okupacije Crne Gore 1916. godine.
U jeku krvavih okupatorskih represalija protiv malobrojnih komitskih grupa, i Jevtić se našao u streljačkom stroju i dobio zadatak da puca u zarobljenu i povezanu braću.
On je, međutim, bacio okupatorsku pušku: “Evo glava, ali ne mogu pucati u braću…”

Požutjeli vijenac svjedoči o tome kako se Ljubovom spomenika sjetimo samo kada mu je godišnjica.

Titogradske spomen – ploče

Pored njih prolazite vjerovatno svakog dana, a da se nikada niste osvrnuli i pročitali šta na njima piše. Spomen – ploče podsjećanja su na doba Josipa Broza Tita, po kojem smo kasnije nazvali naš glavni grad.

Upravo u jednoj od kuća u Vučedolskoj boravio je Broz 1940.godine i održao sastanak Pokrajinskog komiteta Komunističke partije Jugoslavije za Crnu Goru, Boku i Sandžak.

Ploča na zidu kuće u Njegoševoj ulici kazuje, da se u tom objektu od 1935. do 1939.godine nalazila Partijska tehnika Pokrajinskog komiteta za Crnu Goru, Boku, Sandžak i Kosovo i Metohiju.

Njome je rukovodio Blažo Raičković koji je poginuo tokom Drugog svjetskog rata – 1943. Spomen ploča ovom Podgoričaninu podigao je SUBNOR 1990.godine.

Svjedočanstvo tragične sudbine jednog grada

Podgorica se nalazi na listi evropskih gradova koji su najviše stradali tokom Drugog svjetskog rata, i to na drugom mjestu. Samo u jednom danu, 5. maja 1944. godine, saveznički avioni bacili su na Podgoricu oko 600 bombi, od kojih je poginulo oko 600 osoba, a nekoliko stotina je ranjeno. Okupatori su izgubili oko 80 vojnika. Do danas nije razjašnjeno zašto se to desilo jer Podgorica je u to doba imala tek 16.000 stanovnika i nije bila strateški važna. Pretrpjela je oko 80 bombardovanja u kojima je stradalo oko 2000 Podgoričana. Pećine uz Moraču i Ribnicu mnogima su spasile život.

Svjedok gorke sudbine našeg glavnog grada je bomba okačena u atrijumu zgrade SDK, samo desetak metara od Trga nezavisnoti.
Ovakvih bombi, ali pod zemljom, i dalje ima po Podgorici. Neke su nađene kada su kopani temelji za brojne stambene zgrade koje su nikle nakon Drugog svjetskog rata.

„Ples“ i „Ikar“

Skulpture „Ples“ i „Ikar“, autora Branka Kovačevića, nalaze se u Ulici Mitra Bakića, u blizini autobuske stanice. Stoje skrivene drvećem i travom, i rđom. Postavljene su 1997.godine

„Žena u pokretu“

„Žena u pokretu“, djelo je Vujadina Popovića, čuvenog arhitekte koji je projektovao Bulver Lenjina, a danas Bulever Svetog Petra Cetinjskog, hotel “Crna Gora”, današnji “Hilton”, i zgradu pošte na uglu bulevara i Ulice slobode.

Arhitekta Andrija Markuš, svojevremeno je za Dan ispričao kako je nastala „Žena u pokretu“.

“Lenjinov bulevar širine 90 metara ne čine samo trake već i konture objekata sa strane koje je Popović šrvi definisao i koje su se poštovale do dana današnjeg. Sve je krenulo od njegove izrade reljefa ‘Žena u pokretu’ na zgradi Pošte, zbog kojih prozori nisu mogli doći na možda predviđenim mjestima, a fasade zgrada dobile su izgled pravougaonika. To je nametnulo i da se sve ostale zgrade u ulici rade u tom stilu, i to su svi poštovali. Desilo se da Popovićevo skulptorsko djelo preodredi ljepotu jednog grada prvenstveno tog bulevara što je veoma interesantno”, rekao je Markuš.

Nije samo ljepota Popovićevog djela netaknuta. Netaknuta je, ili bolje rečeno vremenu je prepuštena, i fasada pošte već decenijama. Minimalna restauracija i možda osvjetljenje, učinili bi da „Žena u pokretu“, dobije sjaj kakav zaslužuje… ipak se nalazi na ulazu u centar grada.

Ostaci radio stanice kod Ribnice

Topole uz Ribnicu, i stijene kroz koje rijeka prolazi, kriju još jednu tajnu, o kojoj je CdM ranije pisao. Naime, na samo desetak metara od ušća Ribnice u Moraču, leži betonska ploča koja svjedoči o postojanju radio-telegrafske stanice, podignute od strane Francuza tokom Prvog svjetskog rata.

Kako kazuje Svetozar Piletić u knjizi „Saga o Podgorici“, uz Ribnicu je 1914. godine podignuta radio-telegrafska stanica jer im je bila potrebna kako bi komunicirali sa Balkanom.

O arhitektonskom čudu koje se nekada tu nalazilo, svjedoči spomen-obiježje podignuto 1996.godine.

„Ovdje se nalazila prva radio-telegrafska stanica u Podgorici od oktobra 1914. godine do januara 1916. Minirana je da je ne bi koristila Austro-ugarska monarhija“, piše na spomeniku koji je podigao Slikarski uranak.

Spomenik je nekada stajao na betonskoj ploči, a danas iščupan leži prekriven šibljem i smećem.
Kompletno spomen-oblilježje već godinama stoji zaboravljeno, obavijeno korovom.

Lokomotiva iz 1910. godine kod Željezničke stanice

Lokomotiva „Lovćen“, nije skultptura ni spomenik, ali je zanimljiv podsjetnik na neka minula vremena. „Lovćen“ je proizveden u Berlinu 1910, a crnogorskom prugom saobraćao sve do 1959. godine. Kilometraža „prugom uskog kolosjeka“, za taj period, iznosi 420.000 kilometara.
Lokomotiva je resataurirana 2001. godine u Zrenjaninu i ubrzo poslata u Podgoricu.

Izložena je na prilično neprometnom dijelu stanice i prepuštena na milost i nemolost uglavnom nesavjesnih posjetilaca.

Ne možemo reći da je Podgorica zanemarila sve svoje kulturno-istorijsko-umjetničke vrijednosti. Nedavno je obnovljen njen arhitektonski simbol, Sahat kula, u toku je obnova kuće vajara Rista Stijovića, a uskoro će prostor između ostataka turske tvrđave nadomak ušća Ribnice u Moraču, biti pretvoren u ljetnju pozornicu.

Ipak, svaka evropska prijestonica čuva svoje kulturno-istorijsko nasljeđe, a mi, što se vidi iz priloženog, selektivno.

Branko Vukelić

Send this to a friend