Život poslije punoljetstva i Doma u Bijeloj

Kraj srednješkolskog obrazovanja za većinu maturanata usputna je “stanica”“ životnog puta koji ih vodi u sljedeći obrazovni ciklus, drugi grad, prvo duže odsustvo iz roditeljskog skuta i permanenetne brige. Uz savremene načine komunikacije, mama i tata su za bilo koji problem dostupni 24 sata, ma koliko jedan srednjoškolac bio (ne)spreman za samostalan život, piše Radio Jadran.

S druge strane, bili spremni ili ne, imali gdje da odu ili ne, štićenici Dječijeg doma Mladost iz Bijele sticanjem punoljetstva moraju napustiti ustanovu, koja im je bila jedini dom, pružila brigu, obrazovanje, uskraćenu od roditelja, porodice…Sa svojih 18 već moraju biti dovoljno zreli i jaki i tačno znati šta, gdje, kako dalje, samostalno, jer ostaju bez utočišta Doma. Ipak, usanova ih ne ostavlja na ulici.

Još malo maloljetni D.M. napustiće uskoro dom. Kao i mnogi štićenici, došao je kao beba zajedno sa bratom blizancem. Gdje će poslije Doma?

“Otići ću u Bijelo Polje, gore mi je porodica, braća, sestre, strina i ostala rodbina. Imam starijeg brata koji radi u Budvi, drugi brat mi je u Podgorici u ustanovi Komanski most za djecu sa smetnjama u razvoju poslije 18 godina. Posjećujem ga svaki mjesec i trudim se da dolazim što češće mogu”, priča D.M.

Sa drugom i dvije drugarice iz Doma posljednju godinu provodi u stanu blizu Doma, gdje uče kako skuvati najjednostavnije jelo, uključiti mašinu, peglati, praktično – voditi domaćinstvo.

“Sam kuvam, perem sude, učim da se osamostaljujem i podignem kvalitet života. Imamo dnevnu sobu, kuhinju, ja imam svoju sobu”, kaže on.

Bijelu napušta sa završenom srednjom školom i zvanjem trgovca. Ipak, prve korake na tržištu rada napravio je prošlog ljeta u jednom restoranu u Kostanjici, gdje se pokazao kao izuzetno odgovoran i dobar radnik, pa će ga poslodavac angažovati i ovog ljeta.

Odlazak iz Doma, koliko god bio “pripreman” za taj dan, nije lak. Imao je sigurnost, zaštitu:

“To je nešto na što sam se usredsredio najviše. Stvaranje psihičkih sposobnosti da se ode odavde nije lako. Ali cilj mi je da se izdržavam i brinem o sebi koliko god je to moguće i da sve što sam naučio ovdje koristim ubuduće i potvrđujem kroz život”, priča on.

Direktor Dječijeg doma Mladost, Vladimir Delić podsjeća da je 2014. godine planom transformacije Doma oformljen poseban servis “Prelazna stambena zajednica”. On, kako je objasnio, predviđa da se u okviru stambene jedinice Doma, institucionalno odvojene od Doma, smjeste djeca koja zakonski napuštaju Dom sa 18 godina:

“To podrazumijeva da djeca dobiju jedan stepen autonomije da nemaju više vaspitača koji je uz njih bio na rezidencijalnom smještaju, već vaspitača-mentora, koji ih svakodnevno prati, ali nije stalno tu da ih upućuje u životne vještine koje treba sami da savlađuju – pranje, peglanje, kuvanje „lakih“ obroka, kupovine namirnica, hrane, odgovornosti kad izlaze….”, priča Delić.

Bivši štićenici Doma i tokom studija imaju materijalnu i psihološku podršku zahvaljujući upravi Doma koja donatore usmjerava da ih stipendiraju. Tokom studiranja imaju pravo da 5 godina dobijaju materijalnu pomoć u visini iznosa koju dobija četvoročlana prodica u stanju socijalne potrebe, što trenutno iznosi 130 eura.

Uz to, na raspolaganju im je i ukupna suma dječijeg dodatka koju su im, dok su bili u Domu uplaćivali na njihov račun.

Od osnivanja, 1946. godine, kroz Dom u Bijeloj je prošlo oko 2.000 djece. Mnogi su dobri ljudi, zanatlije, profesori, preduzetnici, posvećeni roditelji, bake i deke.