Radulović: Bezbjednosna smetnja u udarnom TV terminu

Piše: Veselin Radulović, advokat

Novo gostovanje direktora policije u emisiji “Načisto” potvrdilo je još jednom da problem nije jedan propust, jedan nastup ili jedna pogrešna procjena, već profil čovjeka koji rukovodi policijom. Profil koji je, po svemu sudeći, opasan po instituciju kojom upravlja.

U jednom dahu, direktor policije je, bez ikakvog obrazloženja, procjene rizika ili institucionalnog okvira, javno procijenio da je on „ključna bezbjednosna meta organizovanog kriminala“. Predsjedniku Višeg suda u direktnom prenosu čitao je članove zakona i objašnjavao šta je sud „morao i mogao“, a šta nije uradio. Tako je Lazar Šćepanović još jednom preuzeo ulogu sudije, tužioca i pravnog instruktora, očigledno uvjeren da u bezbjednosnom sistemu za njega ne postoje granice ovlašćenja.

U istoj emisiji, direktor policije je tvrdio da bi policija kršila zakon da je prema Milošu Medenici preduzimala određene mjere, iako je riječ o licu sa izrečenom mjerom zabrane napuštanja stana, čije izvršenje zakon izričito povjerava policiji. Tako smo dobili apsurdnu situaciju u kojoj je policija istovremeno i odgovorna i nemoćna, istovremeno i nadležna i spriječena, istovremeno i dužna i vezanih ruku. Ali, uvijek bez krivice i odgovornosti.

Porukom da policija navodno ne može da reaguje na kršenje mjere nadzora, direktor policije je poslao izuzetno opasnu poruku da su sve mjere nadzora faktički obesmišljene i da ih lica pod nadzorom mogu kršiti bez posljedica. Time ne samo da je potkopao autoritet policije i pravni poredak, već je stvorio ambijent koji ohrabruje bjekstvo, jer kriminalnim strukturama jasno signalizira institucionalnu pasivnost i odsustvo operativne odlučnosti. Tako je potvrđena moja konstatacija iz prošle kolumne da je direktor policije postao bezbjednosna prijetnja i bezbjednosna smetnja.

Kada je novinar Komnenić, sasvim logično i legitimno, pitao da li je policija „običan fikus“ ako ne može da privede osobu koja krši mjere, direktor policije je odgovorio prijetnjom procesuiranja nakon emisije zbog navodnog vrijeđanja policije. Time je Lazar Šćepanović ne samo prešao granicu profesionalnog ponašanja, već je brutalno pogazio. Umjesto odgovora uputio je prijetnju, a umjesto argumenata ponudio je autoritet funkcije.

Na kraju, bez ikakve provjere, stručne ekspertize ili istrage, direktor policije je novi snimak odbjeglog Medenice momentalno proglasio proizvodom vještačke inteligencije. Tako je još jednom pokazao da mu je instinkt za brzoplete zaključke jači od obaveze za provjeru činjenica i spontano samopromovisao u sudiju, vještaka i regulatora istine. Sve to bez dokaza, sa manjkom znanja i viškom samopouzdanja.

Sve ovo zajedno ne predstavlja lapsus, već konzistentan obrazac ponašanja direktora policije koji politizuje funkciju, nipodaštava sudove, relativizuje zakone, prijeti novinarima i preuzima ulogu vrhovnog tumača svega – od krivičnog prava do digitalne forenzike. Galama, povišeni ton, prijetnje novinaru i javno „predavanje“ sudovima šta i kako treba da rade, bio je pokušaj direktora policije da se nametne kao profesionalni autoritet, ali je upravo tim nastupom pokazao suprotno. Autoritet ne proizlazi iz funkcije i decibela, već iz znanja, samokontrole i odgovornosti, što Lazar Šćepanović nije pokazao u bilo kom javnom nastupu.

Dakle, ovakav nastup predstavlja kontinuitet, a ne incident i jasno pokazuje da se kršenje Kodeksa policijske etike od strane direktora policije nastavlja bez ikakvih posljedica. Opasno je da policiju vodi čovjek koji na kritiku odgovara prijetnjom, na propust teorijama, na zakon proizvoljnim tumačenjem, a na odgovornost njenim potpunim izbjegavanjem i prebacivanjem na druge adrese. Policija nije privatna platforma za lične procjene i javne obračune. Ona bi morala biti stub bezbjednosti države.

Kada direktor policije počne da se ponaša kao da je iznad zakona, sudova i javnosti – tada problem više nije bjekstvo jednog osuđenog lica, već smjer u kojem ide cijeli bezbjednosni sistem. U takvom sistemu policija prestaje da bude stub bezbjednosti i oslonac države i pretvara se u izvor nestabilnosti. Institucija koju vodi čovjek bez mjere, samokontrole i odgovornosti ne štiti poredak, već ga potkopava iznutra. I zato snimci u kojima se bjegunci pred pravdom ismijavaju direktoru policije, bili oni autentični ili ne, nijesu incident, već logična i očekivana posljedica sistema u kojem se autoritet gradi galamom i prijetnjama, a ne djelima.