Advokat Volkov: Ministre Milatoviću, moramo znati težinu izgovorenih riječi

Piše za CdM

Mihailo Volkov, advokat

Imao sam potrebu da sastavim nekoliko rečenica u namjeri da sa čisto pravnog aspekta ukažem na činjenicu kako jedna nespretna izjava državnog funkcionera može biti opasna po njega samoga, a uznemirijuća za društvo u cjelini, a sve u namjeri da budem sudionik podizanja svijesti uopšte društva o značaju izgovore riječe.

Ispratih izjavu ministra Milatovića, koju je javno dao 17. maja tekuće godine gdje je rekao da “mi nismo imali ministre koji nijesu krali”. Pretpostavljam da je mislio na prethodne ministre, pri čemu nije konkretizovao na koga misli.

Ova izjava, za koju prvenstveno mislim da je rezultat nesnalaženja u datom momentu, je “interesantna” kako sa građanskopravnog, tako i sa krivično-pravnog aspekta.

Naime, nesporno je postojanje privatnog pravnozaštitnog zahtjeva od strane prethodnih ministara pred parničnim sudom za naknadu nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda, kao i činjenica da odluka o tome da li će ići u tom pravcu svakako je na prethodnim ministrima. Ta “akcija” bi bila usmjerena prema potencijalnom štetniku, koji bi morao dokazati svoje tvrdnje date u izjavi.

Međutim, vrlo interesantan je i drugi aspekt. Naime, ministar je javno rekao da je neko “krao” i to je izjavio kao službeno lice. Na takav način se formirao jedan društveno opravdan zahtjev, koji stvara pitanje na koji se očekuje odgovor, a to je “Da li zaista ministar Milatović ima saznanja da je neki prethodni ministar izvršio teško krivično djelo, recimo zloupotreba službenog položaja ili neko drugo djelo sa elementima sticanja imovinske koristi, i mislim da svi zajedno zaslužujemo odgovor na to pitanje.”

S tim u vezi bi se zaista moglo postavili logično a i pravno pitanje “Zašto ministar ako je saznao da su prethodni ministri učinili teško krivično djelo nije to prijavio u skladu sa članom 254 stav 1 Zakona o krivičnom postupku, a i svojom moralnom obavezom?”

Takođe, ispratih brzu reakciju nekih političkih funcionera, bivših ministara koji ističu da će podnijeti krivične prijave. Pa tako ako se opredijele da to i urade, iako nijesu dužni da kvalifikuju djelo u krivičnoj prijavi, stave na teret djelo iz člana 386 stav 2 Krivičnog zakonika Crne Gore, krivično djelo protiv pravosuđa- neprijavljivanje krivičnog djela i učinioca bojim se da je ministar Milatović u grdnom problemu. Naime, službeno ili odgovorno lice koje svjesno propusti da prijavi krivično djelo za koje je saznalo u vršenju svoje dužnosti, a za to djelo se može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazniće se kaznom zatvora do dvije godine. Pa tako potrebno je svojstvo učinioca kao službeno lice, da postoji jasna svijest o postojanju težeg krivičnog djela, sa dokazima, do koje to lice došlo u vršenju svoje službene dužnosti, da isto to taji, krije i na takav način sprečava reagovanje pravosudnih organa da obavljaju svoju ustavnu i zakonsku funkciju.

Podnošenje krivične prijave za ovo djelo ministar bi u svom pisanom izjašnjenju, kod policije, ili kod tužioca, morao da se izjasni na okolnosti njegove izjave u dijelu koja saznanja ima i koji su ministri “krali” i da o tome priloži dokaze.

E tu dolazimo do ključnog problema za ministra. Kao što rekoh da bi postojalo krivično djelo neprijavljivanja krivičnog djela i učinioca, mora i postojati prethodno krivično djelo koje nije prijavljeno. Pa tako bi bilo interesantno gledati šta bi u tom dijelu ministar izjavio, i šta bi eventualno priložio od dokaza, je bi to imalo pravne kosekvence ili po prethodne ministre ili po ministra Milatovića.

Bez namjere prejudicirala, hipotetički sagledavajući, ako pa bi nadležni tužilac odbacio krivičnu prijavu jer nema elemenata krivičnog djela koje se goni po službenoj dužnosti, iz razloga nepostojanja pretodnog djela, pa samim ti ni krivičnog djela neprijavljivanja krivičnog djela i učinioca, o tome bi obavijesti podnosioca prijave.

Međutim, ministar „izvlačeći se“ iz priče oko postojanja krivičnog djela, bojim se “upada” u drugu zonu odgvornosti i dobija status štetnika po interese prethodnih ministara. Ti prethodni ministri imaju dokaz, kroz njegovu izjavu date pred nadležnim organom, citiranu u rješenju o odbacivanju krivične prijave. Pa prethodni ministri se mogu javiti kao tužioci pred parničnim sudom sa zahtjevom za naknadu nematerijalne štete, sa ključnim dokazom da ministar Milatović je “negovornik istine” i da je ih datom izjavom oklevetao, iako je znao da za to nema dokaze i da ne govori istinu.

Na kraju, čini mi se da pravi problem nastaje za ministra kad utvrdi da će možda pravni interes imati da ga tuže veći broj prethodnih ministara, jer isti nije konkretizovao tačno na koga misli, pa se svaki prethodni ministar može pojaviti kao tužilac koji smatra je neosnovano oklevetan, a onda će biti izazov za ministra da od svoje pošteno zarađenje plate od 1400 eura naknadi pričinjenu štetu tužiocima, sa sporednim potraživanjima, kao i eventualne troškove i naknade za rad punomoćnika.

S tim u vezi, a imajući u vidu gore navedeno, pitam se ministre što Vam oćaše ovo i savjetujem ubuduće tri put mjerite jednom sjecite.