Muhamed Ali, najvažniji bokser svih vremena, najbrže noge onog kvadrata sedam sa sedam metara, najgraciozniji leptir koji je umio da ubode kao pčela, sve svoje najveće bitke je već dobio, i to nokautom, čak i kada nam je, kao ovog jutra kada su nas probudile te grozne notifikacije (mogu li one išta lijepo da napišu?), izgledalo da leži na patosu.
Ne samo kada je s nepune 22 godine utukao Sonija Listona i postao teškaški šampion svijeta. Ni kasnije kada je vodio epske okršaje s Džoom Frejzerom i Džordžom Formenom. Ne, Kasijus je Klej postao najveći jer je znao da uhvati cio svijet u klinč.
Veliki sportisti su oni za koje imate utisak da i dalje traju i bore se, da nikada neće otići, čak i ako su bolesni ili je njihovo trajanje na ovom svijetu naizgled prestalo. Mi koji smo rođeni kada je momak iz Kentakija već bio u penziji proživljavali smo ga kroz nedoziranu nostalgiju roditelja, koji su makar jednom mjesečno pominjali rano buđenje zbog prenosa iz Medison skver gardena, što bi im obezbijedila neprevaziđena ćuba Dona Kinga, i s ponosom govorili kako je čitava Jugoslavija, kao i ostatak planete, navijala za Alija.
Ti plakati njegovih borbi danas su postali jednako ikonični i jednako važni za pop-kulturu koliko i poker čupavih liverpulskih momaka koji prelazi jednu običnu londonsku ulicu ili šarene limenke onog ekscentričnog homoseksualca, dođoša koji je od Njujorka napravio glavni grad Zemlje.
Fotografije Muhameda Alija, dječačkog lica čak i kada ga uljepšaju podlivi i ožiljci, to je Mona Liza 20. vijeka koja jednako zaslužuje da bude poslata u svemir na zlatnom disku, u susret naprednijim civilizacijama od naše.
Nismo bili ni rođeni, možda, ali smo s godinama svakako naučili ko je bio i šta je značio Ali i zašto je jedno od najvoljenijih i najpopularnijih bića na planeti. Zašto je bio veći od sporta koji ga je proslavio i zašto se taj sport nikada nije oporavio od njegovog odlaska – nikada, mada je malo nedostajalo kada je klinac po imenu Majk Tajson ušao u ring da se bori sa svojim demonima i da osveti svog idola…
Nije najveća Alijeva bitka bila ni ono makljanje u džungli 30. oktobra 1974, kada je Don King napunio džepove prljavim novcem diktatora Mobutu Sese Sekoa, cijelih deset miliona dolara (godinama kasnije i mi ćemo pokušati da imidž zemlje ispravimo sudarom divova; onda kada je gazda Jezda iskeširao Fišeru i Spaskom da malo sparinguju na Svetom Stefanu, praćeni zavodljivim pogledom Klaudije Šifer), i u tadašnji Zair doveo Alija i Formena.
Nema detalja tog meča i njegove uvertire koji ne odišu istorijom (sve je savršeno uhvaćeno i otrgnuto od zaborava uWhen We Were Kings Leona Gasta, vjerovatno najboljem sportskom filmu koji je do sada snimljen): od trenutka kada Forman izlazi iz aviona, u farmerkama i sa belgijskim ovčarom pored desne noge, masa zna da će navijati protiv njega. Em je Ali pun priče o svojoj afričkoj braći, em je taj Formanov pas simbol belgijske kolonijalne uprave koja je nanijela mnogo zla ovom narodu.”Ali, bomaje!”, “Ali, ubij ga!”, odzvanjaće sa krcatih tribina stadiona i ni gledaoci epohalnog meča, ni Norman Majler koji sedi u publici i shvata da se pred njim odvija najveća knjiga koju će ikada moći da napiše, ne znaju da je Muhamed uplašen, da je danima izbjegavao da prođe na treningu pored Formena, da je skretao pogled kada god Džordž udari u džak, jer mu se činilo da je mlađi, jači, okretniji od njega.
I sve one izjave Muhameda Alija, koje su zanavjek ostale na tetovažama i motivacionim posterima odavde do Manile, rečenice za koje je nadobudno trtljanje Žozea Murinja ili Kristijana Ronalda tek naivna i prazna priča, čitavi traktati kojima je pokušao da pokaže da ga je baš briga – i za protivnike, i za Ameriku, i za navijače – u stvari su bile njegova odbrana i njegov bijeg iz straha da jednog dana, možda, neće biti najbolji.
Pred kraj osme runde – taj krešendo treba prikazivati u školama umjesto građanskog vaspitanja i likovne umjetnosti, tim potezom treba završavati televizijske kanale – Ali s konopaca kreće u napad, Formen izgleda kao omamljeni, tromi tigar i svega nekoliko sekundi do gonga sreće se s patosom.
I eno ga, taj trenutak u kojem Muhamed Ali prestaje da bude bokser i sportista i postaje džentlmen i umjetnik: dok Formen pada, svako bi ga mlatnuo još jednom i niko na tome ne bi zamjerio, namjestio se na desnu kao niko nikada, ali Ali ga ne dira, jer zna da bi bilo koji pokret umanjio ljepotu pada.
Pa opet, nije ni to najveća Alijeva bitka, niti je to posljednji veliki duel s Frejzerom, na Filipinima. Ne, ona se dogodila godinama prije toga, kada je još bio šampion i kada je izazvao najjaču vojsku najmoćnije zemlje na svijetu.
Nekadašnji klinac koji je postao bokser kada su mu mangupi ukrali bicikl, zlatni olimpijac-amater sa Igara u Rimu, bio je prva crna zvijezda koja nije igrala na bjelačkim melodijama.
Kasijus Klej pristupio je Naciji Islama, postao Muhamed, borio se za prava potomaka robova koji su i dalje bili u poluropskom položaju na siromašnom američkom jugu, kada su na njegova vrata zakucali pozivari.
Trebalo je proliti krv daleko odatle nekim čarlijima, “žutaćima” koji se nisu povinovali diktatu Vašingtona.
Odbio je da ide u Vijetnam – “Nijedan Vijetnamac me, za razliku od Amerikanaca, nikada nije nazvao crnčugom”, rekao je tada – zbog čega je osuđen na pet godina zatvora (što će nekako uspjeti da izbjegne), suspendovan iz ringa i sve titule su mu oduzete.
Vratiće ih on, i po tome opet ući u istoriju, ali će opekotina od politike ostati čak i kada, uz zadocnjelo izvinjenje, dobije Predsjedničku medalju za hrabrost, čak i kada postane izaslanik za mir Ujedinjenih nacija, čak i kada ga iz Bijele kuće budu molili da ode u Irak i pregovara sa Sadamom Huseinom…I kada ga je napao i upornim direktima kljucao dosadni gospodin Parkinson, Ali je ostao na nogama.
Zauvijek šampion, zauvijek najveći, kao što je i urliknuo nakon što je Sonija Listona poslao na leđa i u prošlost. Pobjednik, čak i kada se začuje taj strašni posljednji gong.
