Bećir i Trinaestojulska nagrda

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Nije moje da pričam, ali rekao bih da je ovo oko Bećira i knjige koje nema pogrešno postavljeno. Evo zašto.

Ako Bećir nije napisao knjigu, to je veći doprinos crnogorskoj kulturi no da je napisao. U tom smislu, njega treba nagraditi upravo za ono što nije napisao.

Čitavo zbitije sa njegovom „Kućom beskućnika“ (što je tako petparački i trivijalan naslov da kod čovjeka rafiniranoga ukusa izaziva fizičku bol – a u onima koji vladaju Crnom Gorom, eto, oduševljenje) podsjeća na klasična postmodernistička razgibavanja sa izgubljenom knjigom.  Znate ono: autor pronađe izgubljenu knjigu ili rukopis, pa čitaocima prepričava što tamo piše. Niko to nije radio bolje od Borhesa. A kad smo već kod njega… Borhesov Pjer Menar pisao je „Don Kihota“, knjigu koja je već napisana. Bećir, pak, nije napisao knjigu koja nije napisana. „Kuća beskućnika“ je više Platon no Aristotel – to nije knjiga, nego ideja knjige. Ona ne postoji u bibliotečkim registrima Crne Gore i Srbije, ali postoji u svijetu ideja. To je, zapravo, platonistički ideal knjige.

Nešto kao famozni Benjaminov izgubljeni rukopis, o kojem sam pisao u „Mađarskoj rečenici“.

U noći 25. septembra 1940. Walter Benjamin je, u sobi Hotel de Francia, u katalonskom gradu Portbou, zaključio da je njegov život stigao kraju i da je samoubistvo jedina stvar koju još treba obaviti na ovome svijetu.

Popio je fatalnu količinu tableta morfija. Tako je skončao jedan od najvećih umova XX vijeka – Jevrejin, marksista, mislilac, onaj koji je čekao da Mesija uđe u povijest kroz malena, jedva otškrinuta vrata.

Benjamin je umro kao izbjeglica. Iz rodne Njemačke je od nacista pobjegao u Pariz. Zato što je bio Jevrej, oduzeto mu je njemačko državljanstvo. Zato što je bio čovjek bez zemlje, francuske su ga vlasti 1939. uhapsile i poslale u logor u Burgundiji. Pušten je nakon tri mjeseca.

Iako je bio Jevrej koji je izvršio samoubistvo, Benjamin je sahranjen na katoličkom groblju u Portbou. Na njegov grobu uklesana je misao iz „Povijesno-filozofskih teza“:

„Ne postoji dokument civlizacije koji istovremeno nije i dokument barbarstva“.

Uprkos naizgled jasnim okolnostima, Benjaminova smrt obavijena je velom misterije. Koja se prije svega odnosi na izvještaje da je Benjamin sa sobom u Portbou donio nedovršeni rukopis – koji poslije njegove smrti nije pronađen.

Bez doze misterije nisu ni sačuvani/pronađeni Benjaminovi rukopisi. Neke od njih u Francuskoj nacionalnoj biblioteci godine 1981. pronašao je Giorgio Agamben. Postoji čak urbana legenda da je baš Agamben onaj koji je pronašao “Povjesno-filozofske teze”. Ne: taj rukopis je Benjamin predao Hannah Arendt a ova uručila Adornu, po svom dolasku u Ameriku.

Ali ljude – i mene – do danas fascinira pitanje: šta smo sve izgubili sa izgubljenim Benjamonovim rukopisom?

U slučaju izgubljene Bećirove knjige postavlja se drugo pitanje: šta smo sve dobili ako te knjige nema?

Ovdje moram primijetiti da se opisana postmodernističnost ovogodišnje dodjele najveće crnogorske državne nagrade mogla predvidjeti, čim je uočeno da u žiriju sjedi Želidrag Nikčević, čovjek koji je nagradu „Risto Ratković“ dao Radovanu Karadžiću. On je bio akter jugoslovenske postmodernističke scene i njemu igre sa izmišljenim rukopisima nisu strane. Ako se pitate kako je Nikčević preko Barta stigao do Radovana, šta reći osim citirati Basaru: „Beskrajne su tajne provincijskih biblioteka“.

U Bećirovoj odlučnosti da svoju knjigu sakrije od svijeta ima, ako ćemo pravo, nešto kafkijansko. Ovo sam čitao kod Hadada, u „Biblioklasti – Mesija i autodafe“. Ako dobro pamtim (a i ako ne pamtim, oprostićete – shvatite to kao moj doprinos fikcionalizaciji sjećanja) Kafka je pred kraj života gotovo sve svoje rukopise predao Maksu Brodu. Jedan – „Dnevnike“ – je dao u ruke Dore Dymant. Od dvoje prijatelja je tražio da po njegovoj smrti sve te rukopise spale. Dora ga je poslušala. Brod nije. Tom čovjeku danas dugujemo Kafkinu literaturu.

Stoga mislim da je odveć intelektualno lijeno svesti slučaj Bećirov na uspjeli Mandićev pokušaj da od Trinaestojulske nagrade napravi nagrdu.

Ako Bećir knjigu nije objavio, mi ne možemo znati da li ona nagradu zaslužuje. Uvjerenje da nije moguće nagrađivati knjige koje ne postoje djeluje logički utemeljeno, no sve što se nama zadnjih pet godina dešava ionako je ispad iz logosfere.

Napokon, zar se toliko puta nismo uvjerili: ono što ne postoji a ljudi u to vjeruju na stvarnost ostvaruje kudikamo veći uticaj od onoga što nesporno postoji, ali ljudi u to ne vjeruju.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)