Beogradski Stereotipi o Crnogorcima

Dobro jutro! Dobro jutro! Prije par neđelja zapala mi je za oko razmjena između Roberta Čobana i Ivane Šebek, u kojoj je Ivana potpuno opravdano skrenula pažnju na njegovu čudnu karakterizaciju crnogorskog mentaliteta. Prije nekoliko dana ponovo mi je iskočilo Čobanovo bavljenje Crnogorcima u jednoj emisiji, pa mi je palo na pamet da napišem ovaj tekst.

Ne zaboravite da se priključite našoj Viber zajednici.

Beogradski Stereotipi o Crnogorcima

Robert Čoban je interesantan tip. Novinar od početka devedesetih, upetljan u razne stvari i sa kontaktima sa srpskom službom, pionir žute štampe u Srbiji sa čuvenim tabloidom Svet. Pored toga, svjedok optužbe protiv Miloševića u Hagu. Sada media menadžer sa prilično velikim protfolijom. Čoban za današnji tekst nije bitan sam po sebi, nego kao paradigma jednog površnog gledanja na Crnogorce kroz stereotipe, kojim tako često gledamo jedni druge na Balkanu.

Pomenuta razmjena sa Ivanom Šebek krenula je od posta koji nije bio zlonamjeran, čak je pohvalio situaciju u Crnoj Gori i njen put ka EU, ali uz jednu naizgled malu, a zapravo provokativnu opasku o „mentalitetskim preprekama“. U emisiji koju sam pomenuo, Čoban je, parafraziram, rekao da Crna Gora, „kakva je takva je“, nezaustavljivo ide ka EU.

To me je podstaklo da ozbiljnije razmislim o stereotipima kroz koje građani Srbije gledaju Crnogorce — nevezano za politiku, identitetske i ideološke razlike. I ne samo građani Srbije. Jugoslovenska kinematografija i popularna kultura godinama su nudile prilično ujednačen obrazac o Crnogorcima kao zaostalim, agresivnim ljudima, ali snalažljivim — ponekad i šarmantnim.

Tokom osamdesetih i devedesetih, kroz likove koje su tumačili Petar Božović, Mima Karadžić i Danilo Lazović, takva slika se dodatno učvrstila, da bi kasnije bila karikirana do kraja kroz Đura palicu iz Kursadžija. Ako se tako zvao uopšte.

Ni mlađa generacija glumaca nije mnogo odstupala — i moji drugovi Božo Zuber i Petar Strugar igrali su Crnogorce u sličnom ključu. Ali da budem fer – komedija lakog žanra rijetko koga štedi.

U isto vrijeme, u Beogradu su živjeli Crnogorci koji se nijesu ni asimilovali ni uklapali u te stereotipe, već su pokazivali drugačiju sliku Crne Gore. Pomenuti glumci u privatnom životu nemaju nikakve veze sa likovima koje su igrali. Isto važi i za glumice poput Jelene Đokić i Vanje Milačić, profesore poput Ratka Božovića, novinare poput Stanka i Stojana Cerovića i Vesne Mališić. Ni Vlado Georgiev, kakav god danas bio, nije pripadao tom stereotipnom okviru.

Ipak, mentalna prečica se kačila za “brkatu ženu” i “nasilnog i lijenog muškarca koji maltretira ženu”, zaostao je i ograničen.

Kako sam već nagovijestio, ovo nije usamljen fenomen. Primjer Albanca u javnom prostoru nikada nije bio Bekim Fehmiu ili Faruk Begoli, već neko bliži karikaturi Albanca poput Dritana Abazovića.

Ruku na srce, i u Crnoj Gori je javnost imala stereotipe o Srbima. Nedavno sam čuo priču o Crnogorcu koji se vraća u Srbiju na godišnjicu mature. Drug ga kupi na aerodromu i traži mu 600 dinara za gorivo. Od tih benignih stereotipa o “Srbijancima koji šparaju” do nekih gorih rasističkih koje dolaze od Crnogoraca i od Srba iz Crne Gore, kako smo mi u Crnoj Gori navodno čisti, a Srbi ili Srbijanci su “nikakvi jer su se miješali sa Turcima, Cincarima i Romima”. Budalaštine.

I to je tako. Stereotipi postoje i postojaće. Masa će uvijek biti masa.

Ipak, neko poput Čobana, koji je neka elita u toj Srbiji, kakva-takva – da upotrebim njegov nedorečeni iskaz – treba da bude oprezan i da ne generalizuje mentalitetske razlike. Mentalitet nije kulturna kategorija. Mentalitet je grupna kategorija koja karakteriše neke urođene mentalne karakteristike poput nivoa inteligencije. A i da je kulturna kategorija, ne valja ljude etiketirati. Jugosloveni su se tako sprdali i nastavljaju da se sprdaju sa Česima, Mađarima, Bugarima, Rumunima. I svi znamo kako se to završilo.

Toliko za danas. Ugodan ostatak dana želimo.