Bijes imperijalnih sanjara

Piše

Akademik Sreten Perović 

Ovih dana dolaze nam u goste znameniti i uzoriti, i znani i neznani; oni koji vole da se vole i oni koji vole da se mole; dobronamjerni i namjerni, a mi ih dočekujemo s naslijeđenom srdačnošću ili sa sve prisutnijom savremenom obazrivošću, ponekad i nepovjerenjem i skepsom.

Svemu tome učila nas je mukotrpna istorija, u kojoj su se naši preci dovijali kako su mogli i umjeli, ali vazda sa sviješću o pravu na život i pravu na pravdu, koju nikad nije bilo ni lako ni jednostavno dostići.

I za to teško, iskušeničko, opstajanje nijesu uvijek bili krivi ni “bratski” ni “krvnički” invazori, agresori, asimilatori, okupatori. Crna Gora je vazda imala i vlastite potuđenike i izvanje usvojenike. To je konstanta koja i opterećuje i opredmećuje vitalistička svojstva crnogorske povijesti, sve do današnje građanske, multinacionalne i multikonfesionalne državotvorno sti, koja uliva nadu u puni civilizacijski i kulturni napredak. Nije slučajno mladi Njegoš hitnuo u lice svojem cijenjenom učitelju Simeonu Milutinoviću Sarajliji opore riječi: “…No kršna i siromašna Crna Gora ne haje ni za Nemanje, ni za Murate, ni za Bonaparte; svi oni biše pa i preminuše, i mač svoj o Crnogorce đekoji opitaše pa nestaše, a Crna Gora ostade dovijeka i strašnoga suda u svojoj volji i slobodi…” Ovo je drugi dio Njegoševog prij ekora; prvi ne navodimo, jer je njegoševski oštro usmjeren na račun “vesele Srbadije”, pa je u ovoj prilici opravdano izostavljen.

DUKLJANIZACIJA SPC

Dolaze nam i oni koji nam mnogo dobra ne žele, a imaju ambicije da se u naše, ne uvijek vesele živote, trajno usele. Svi oni za svoje rabote imaju neke razloge; lične ili “opšte”, ali nas najviše zabole teške i nepravedne riječi onih koji nam dolaze kao svojta, u želji da nam se nametnu kao staratelji, kao pokrovitelji. Dolaze oni vazda u ime svojega naroda ili neke organizacije, ali ima i onih koji dolaze, kako kažu, u ime Boga.

Patrijarh srpski g. Irinej, koji je ovih dana u Sabornom hramu Hristovog vaskrsenja u Podgorici predvodio svečano hirotonisanje “dosadašnjeg igumana Cetinjskog manastira u čin episkopa dioklijskog”, nije se predstavio kao dostojan hrišćanski propovjednik, kako bi se očekivalo, niti kao dobronamjerni gostujući duhovnik koji je došao u staru, najtrajniju južnoslovensku, danas multinacionalnu i multikonfesionalnu državu Crnu Goru. Može se pretpostaviti da je poglavar Srpske /svetosavske/ crkve imao i subjektivnih razloga da bude ožešćen i zlovoljan, da je na put krenuo revoltiran i izjavama koje se sve češće čuju u njegovoj domovini: da je “postojbina srpske duhovnosti” (Kosovo) trajno izgubljena, i da je već svima jasno koliko sunerealna očekivanja da bi Crna Gora, građanska a ne nacionalna država, međunarodno priznata i podržana, predvodnica preostalih južnoslovenskih zemalja na njihovom putu ka Evropskoj uniji, da bi dakle mogla biti bilo kakva kompenzacija u još živom, ne više i živahnom, snu o ostvarivoj obnovi srednjovjekovnog srpskog velikodržavlja, o moćnoj srboslovenskoj karađorđevićevskoj državi.

Dolazeći u Crnu Goru, patrijarh srpski je vjerovatno bio prepun nezadovoljstva, negativne energije, pa i mržnje. Smetalo je, ne samo njemu, mnogo od onoga što se posljednjih decenija i godina dogodilo. Disolucija dvojne državne zajednice Crne Gore i Srbije;obnova crnogorske državne nezavisnosti (2006); Ustav građanske, ekološke crnogorske države; ustavna i pravopisna kodifikacija crnogorskog jezika; uvođenje u školski sistem i javnu upotrebu (još uvijek ograničenu) jotovane varijante CJ (sa 32 slovna znaka). I konačni neuspjeh novijih varijanti Garašaninovog Načertanija (1844), prvog političkog programa Velike Srbije!

Razlog za neprimjereno, neodgovorno, netačno, neistinito, zlonamjerno, nedostojno kvalifikovanje Crne Gore i njenog odnosa prema crnogorskim Srbima mogla je biti i najava podržavljenja svih crnogorskih manastira i crkava, tj. svih crkvenih pokretnih i nepokretnih dobara, koja su za vrijeme Knjaževine i Kraljevine Crne Gore pripadali crnogorskoj državi, a njima je upravljala i o njihovom održanju se starala autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva. Sve do reokupacije Kraljevine Crne Gore (1918) i do ukidanja CPC aktom regenta Aleksandra Karađorđevića 1920. godine. Dukljanska akademija nauka i umjetnosti, njen Senat i njeno Predšedništvo, ne žele da ovom nesvakidašnjem, ne samo verbalnom incidentu daju preveliko značenje, iako to nije ni slučajna pojava, ni prvi, ni jednokratni izliv krivotvorenja crnogorske društvene i državne realnosti.

DESET ČINJENICA

Patrijarhu srpskom g. Irineju je dobro poznato, iako on to iz samo njemu poznatih razloga prećutkuje:

1.Da dukljanski knez Vladimir (9701016) nije bio ni srpski ni albanski kralj, niti bilo čiji car, a njegova hristolika žrtva učinila ga je blaženim i svetim kao plemenitog vladara u doba jedinstvene hrišćanske crkve; iako su Srbi za njega saznali tek kad su ga srpski duhovnici, 1861. godine, unijeli u “Srbljak”, Srpska crkva ga danas smatra svojim rodonačelnim svecem;

2. Da je već u XV vijeku gospodar crnogorski Đurđe Crnojević, osnivač prve crnogorske štamparije (“prve državne štamparije u svijetu”) upravljao Mitropolijom na Cetinju, tj. nezavisnom Crnogorskom crkvom, postavljajući i ovlašćujući poglavara samostalne Mitropolije cetinjske, zetske, crnogorske;

3. Da je Crna Gora četvrti put obnovila državnu samostalnost 2006, a prije toga bila priznata kao samostalna nakon Barske bitke (1042/3), za vrijeme dukljanskog kralja Mihaila (1078), na Berlinskom kongresu (1878); ali da je Trinaestojulski ustanak crnogorskog naroda, prvi opštenarodni ustanak u porobljenoj Evropi 1941. godine bio ustanak protiv fašističkog okupatora, ali i za povraćaj crnogorskog nacionalnog dostojanstva koje je nemilosrdno poništavamo nakon Prvog svjetskog rata;

4. Da crnogorski narod i crnogorsku naciju nijesu izmislili komunisti (kako je to mnogo puta tvrdio g. Amfilohije), nego je o crnogorskom narodu i naciji pisao još Vladika Vasilije u “Istoriji o Crnoj Gori” (izdanje knjige na staroruskom, Moskva 1754), kao što su u gramatama i drugim dokumentima to naglašavali ruski carski titulari, velikodostojnici i diplomatski predstavnici, a i mnogi putopisci, putnici i namjernici;

5. Da crnogorski jezik, ustavno i pravopisno ozakonjen, nije izmislica naših generacija, već je to jezik kojim su pisali i crnogorski mistropoliti i poglavari Države i Crkve Petar Prvi i Petar Drugi Petrović Njegoš, odnosno

Patrijarh SPC slijedi svoje “jastrebove” kad tvrdi da je Srpkoj crkvi u Crnoj Gori gore nego za vrijeme Osmanlija.

Na čuđenje civilizovanog svijeta i tu kardinalnu netačnost izgovorio je ozlojeđeni gostujući duhovnik, koji ne može da Crnoj Gori i njenom časništvu oprosti ništa od onoga što nije saglasno sa njegovom koncepcijom o veledržavlju i “ugroženom srpskom narodu” jezik o kojemu je Ljubomir /Ljuba/ Nenadović pisao: “U svim školama jezik je crnogorski; umnogome različan je od onoga priznatog, lepog jezika na kome je Biblija prevedena. Ako Crnogorci produže svoje škole kao do sada, onda, posle sto godina, između ta dva jezika biće veća razlika nego što je između portugalskog i španskog”. Nije došlo do tolike razlike ni nakon ustavnog i pravopisnog ozakonjenja crnogorskogjezika (jotovane varijante sa 32 slovna znaka), i čudno je da obrazovani pojedinci, koji bar ponešto znaju o istoriji crnogorskog jezika i književnosti koja je na tom jeziku nastala i dalje krivotvore činjenice, ruže taj jezik, a istovremeno bi da prisvoje Njegoša i njegova djela koja su stvarana na tom jeziku, ma kako ga neko zvao;

6. Da neonacizam i neofašizam nema uporište ni u crnogorskoj prošlosti ni u crnogorskoj sadašnjosti. Žalosno je ako to ne vide ili neće da vide dobri poznavaoci crnogorske stvarnosti;

7. Da većinski dio Srba, domicilnih crnogorskih građana i državljana, nijesu diskriminisani potvrđuju tvrdoglave činjenice: u Crnoj Gori efikasno djeluju Srpski radio, Srpska televizija, Srpske novine, Amfilohijeva Radio Svetigora, Matica srpska, Književna zadruga Srpskog nacionalnog vijeća, Srpska crkva koja drži “pod svoje” preko 600 bivših crnogorskim crkava i manastira (danas devastiranih, novim freskama oslikanih, hotelima “dopunjenim”;

8. Da je u izdanju Srpskog nacionalnog savjeta (SNS) u Crnoj Gori, kako naglašava njegov predsjednik dr Momčilo Vuksanović, za posljednju deceniju publikovano 300 knjiga srpskih pisaca koji žive u CG i Srbiji;

9. Da, prema proučavanju i sistematizaciji Čedomira Lješevića, samo u Crnoj Gori Srbi imaju 463 (!) medijska glasila, a Crnogorci nešto manje od 150;

10. Da mitropolit Amfilohije, koji se u posljednje vrijeme ne bavi samo crkvenom arhitekturom, nego i hotelijerstvom i izgradnjom stambenih zgrada, nije prestao da ruži Državu Crnu Goru, njene čelnike i, već po ustaljenom metodološkom modelu, vjernike i pristalice Crnogorske pravoslavne crkve.

Zašto smo prinuđeni da na sve ovo po ko zna koji put podsjećamo? Da li zato što su na crnogorskim brdima nikle zainat-crkvice nalik na nekadašnju karađorđevićevsku Kapelu na Jezerskom vrhu? Da li zato što još na Rumiji stoluje limena crkvica, “s neba doletela” helikopterima Vojske Srbije i Crne Gore ? Da li zato što i ovo može da bude opomena da se već jednom priđe vraćanju u prvobitni izgled već uveliko devastiranih (“dograđenih”) crkava i manastira crnogorskih?

Ili zato što nadležne državne institucije ne obavljaju svoje zadatke, „stižu kasno” i verbalno reaguju samo post festum? Ili zato što se u građanstvu čuje da sve to može da bude i dio uzajamne režije? Ili je posrijedi neka nama nedostupna misterija.

Narod bi rekao: to i ptice znaju, kamoli duhovna gospoda Patrijarh i njegov izaslanik na Cetinju mitropolit crnogorsko-primorski Srpske svetosavske crkve. Sto nam je poručio patrijarh srpski? Da smo država koju on ne priznaje, a u kojoj je položaj Srba ponižavajući; gore im je nego što im je bilo u kvislinškoj, fašističkoj NDH! I još ponešto u sličnom tonu, što je netačno i začuđujuće nepristojno, nedostojno duhovnika najvišega reda.

Ne zna se u kakvom zanosu je Patrijarh izgovorio optužbe koje je bilo koji duhovnik toga ranga ikad izgovorio na račun bilo koje države i ma kojeg naroda. (U duhovnike, naravno, ne možemo ubrajati popa Macu i slične “svece” SPC, kojih će se u skoroj budućnosti odreći, kao što je to učinila Ruska crkva sa mnoštvom svojih “novomučenika”.)

Jasno je: patrijarh Irinej slijedi svoje ,,jastrebove“ kad tvrdi da je Srpskoj crkvi u Crnoj Gori gore nego za vrijeme Osmanlija. Na čuđenje civilizovanog svijeta i tu kardinalnu netačnost izgovorio je ozlojeđeni gostujući duhovnik, koji ne može da Crnoj Gori i njenom časništvu oprosti ništa od onoga što nije saglasno sa njegovom koncepcijom o veledržavlju i “ugroženom srpskom narodu”. I sve je to vrhovni jerarh SPC izrekao valjda na osnovu svjedočenja g. Amfilohija i njegovih doglavnika, iako to u ovom trenu možda i ne odgovara “svjedocima”, jer ih očekuju brojni razgovori o Zakonu o vjerskim zajednicama, koji donosi znatne novine u odnosima pravoslavnih i drugih crkava i države Crne Gore.

Možda će sad i Irinej arhiepiskop pećki, mitropolit beogradsko-karlovački i patrijarh srpski biti smireniji, pribraniji i humaniji, pa neće više prijetiti Crnoj Gori, domicilnoj Crnogorskoj crkvi i crnogorskim inovjernim građanima da će energično braniti Mitropoliju crnogorsko-primorsku i “njenu imovinu”, te da mu dalje neće smetati dukljanstvo, jer je upravo hirotonisao episkopa dioklijskog?! Iako je SPC godinama bacala anateme na sve što je u vezi sa Diokliom, Dukljom, Dukljanskom akademijom nauka i umjetnosti i, kako su govorili, narastajućom ideologijom dukljanstva.

Blago njima, njihovo je carstvo nebesko!

Praštamo, ne zaboravljamo

Može nekome i danas biti žao što je Crna Gora 2006. godine obnovila nezavisnost. Nije to za čuđenje: vazda je bilo onih koji su bili Za i onih koji su bili Protiv. U Crnoj Gori ni dobroželeći i zloželeći gosti nijesu rijetkost. Znano je da i sam čovjek nije uvijek saglasan sa sobom, kamoli sa drugima. Podijeljenost je prirodna pojava i samo joj se u političkom životu pridaje osobeno, gotovo magijsko, pa i kataklizmatično značenje.

Na tu prirodnu osobinu čovjeka uticala je civilizacija odgajanjem egzistentnih kulturnih modela, a to znači-i obreda, naslijeđenih ili stečenih navika i uzrokovanih međuljudskih odnosa. Za takvo, duhovno, moralno, uljudno ponašanje primjer su najčešće (ne uvijek) bili vjerski dostojanstvenici, ili bar dio vjerskih uglednika. Danas to već nije tako, ili nije kod onih od kojih bi se to očekivalo. Ovih dana imali smo jedan izrazito neprijatan ,,moralni incident”, izjavu patrijarha Srpske pravoslavne crkve. Irinej je čak kasnije odbio da se izvini Crnoj Gori i njenim građanima, iako je priznao da je prećerao. Mi nijesmo toliko slabi da bismo nedostatak hrabrosti nadoknađivali mržnjom. Praštamo, ali ne zaboravljamo.