Bolje biti pijan nego glup

Piše

Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Ovo je, ljudi moji, kao u solidnom vicu. Vic, doduše, još nije ispričan – koliko znam. Ali je lako osmisliti konture te šaljive priče koja govori istinu.

Recimo ovako… Sjede u bolničkoj čekaonici trojica – zatvorenik, osuđen zbog lopovluka; doktor nauka, akademik; i pravoslavni manični ulični propovjednik – dakle vladin ekspert. Onda oni razgovaraju: od čega je ko bolestan, kako se liječiti… Pa se ispostavi da je lopov, dakle onaj koga je društvo prezrelo, najinteligentniji i najracionalniji od njih.

U (o)tužnoj Crnoj Gori, ispostavilo se, DPS je bio bastion racionalnosti. Krali su, dakako. Ali lopovluk nije neracionalan – naročito ako te ne uhvate. Naročito ne u kapitalizmu, koji stalnim pozivima na bespoštednu borbu protiv kriminala i zloupotrebe vlasti bezuspješno pokušava prikriti činjenicu da počiva na krađi i zloupotrebi moći. Recimo to ovako: čovjek bi mogao skapati od smijeha dok posmatra kako na borbu protiv korupcije poziva sistem koji počiva na bankama – najkorumpiranijoj instituciji u povijesti čovječanstva. Osim na krađi, kapitalizam počiva na idejama racionalnosti (“ukradi tako da te ne uhvate; još bolje – tako da ne znaju da si ih pokrao”), efikasnosti (“neka ti niti jedan dan ne prođe bez krađe”) i napretka (“sutra ukradi više nego danas, kao što si danas ukrao više nego juče”).

Jasno je; neznatno pretjerujem. No pretjerivanje izoštrava sliku: pomaže da vidimo detalje koji bi inače ostali van fokusa, u izmaglici margine. Kako bilo: u zemlji u kojoj premijer na press konferenciji propovijeda o drugom svijetu i vječnom životu, racionalnost treba tražiti drugdje – možda ne baš u zatvoru (ipak su ih uhvatili), ali svakako ne u zgradi vlade.

Oscar Wilde je govorio kako kada želi pročitati nešto istinski skandalozno, posegne za vlastitim dnevnicima. Crna Gora nije uštogljena Engleska Wildeovog vremena. Želite li nešto skandalozno: samo pratite rad crnogorske vlade. Njeni potpredsjednici dvore tipove koji mašu falsifikovanim američkim pasošima; njeni službenici falsifikuju registarske tablice skupocjenih vozila kojima upravljaju pijani, pa policija potom šteluje njihove alko testove; prvi čovjek te vlade propovijeda nejednakost građana pred zakonom.

Ako je neko sumnjao, premijer Zdravko mu je sve objasnio. Prvo: njega, Zdravka K. u obavljanju posla ne obavezuju zakoni ovog, nego onog svijeta, koji su stariji. Ako je zakonodavstvo Crne Gore i Raja/Pakla u sukobu, primjenjivaće se zakoni one strane. Sve nam cvjeta: naročito pravna država. Drugo: za Zdravka, dakle za državu, vjernici SPC imaju više prava od drugih građana Crne Gore. Ono što je dozvoljeno njima – masovna okupljanja u zatvorenom, recimo – nije dozvoljeno ostalim građanima. Treće: sveštenici SPC su iznad zakona – baš kao za vladavine DPS-a, uostalom.

Zdravko nije rekao ništa novo: samo je sve lijepo sažeo. Ne budite prokleti licemjeri: svi znamo i znali smo da je tako. Ne budite licemjeri kao intelektualni argati teokratske vlade koji se na društvenim mrežama, nakon Zdravkove bravure o dva svijeta i vječnom životu, pitaju “kako nam se ovo desilo”. Fakat, kako? Ostavio si dijete sa vladikom Kačavendom pa se pitaš kako je moguće da je silovano? Ostavio si zarobljenike kod svetog popa Mace, pa se pitaš gdje su ti ljudi nestali? Poslušao si Zdravka, izveo svoj leap of faith: pomolio si se Svetom Vasiliju da ti podari moć da hodaš kroz vazduh, skočio sa sa zgrade i slomio kičmu, pa se sad pitaš kako je moguće da se to baš tebi desilo? Možda zato što si idiot – dakako ne u medicinskom, nego u grčkom značenju te riječi. Ili, ako je tvoje pitanje retoričko – zato što si huljica.

Sokrat je tvrdio da je najveća sreća ne roditi se. Zdravko zna bolje. Po njemu, najveća sreća je živjeti vječno. U ime vječnog života, voljan je da ovaj svijet uredi tako da na onom drugom za to bude nagrađen. Po istim principima uređen je, kao što sam vam više puta rekao, i Iran.

Šta reći na kraju, kada kraja, po Zdravku, nema? Šta reći, šta učiniti, osim uputiti na velikog hrišćanskog teologa Swedenborga. U svojim religioznim vizijama onog svijeta on je sreo čovjeka koji je čitav život bespogovorno slušao sve što su mu popovi rekli. Gdje ga je sreo? U Paklu. Kada se čovjek koji je slijepo slušao svaku zapovijest kod nadležnih raspitao zašto je ipak završio u paklenskim vatrama, rečeno mu je: zato što si bio glup i odveć uplašen i lijen da bi slobodno razmišljao. A ljenost je grijeh. Samoskrivljeno ropstvo je grijeh. Ima, hoće reći Swedenborg, grijeha i grijeha. Ako već računate na onaj svijet: mogli biste se neprijatno iznenaditi kako će vam tamo suditi. Da preformulišem stih debilne pjesme “Plavog orkestra”: bolje biti pijan nego glup.

Ili da za kraj našem premijeru poklonim genijalan vic. Koji kaže…

Poginuo sovjetski komunistički propagandista pa ga poslalo u Pakao. Ali nije tamo dugo ostao: održao vragovima nekoliko vatrenih govora i oni ga pustili da pobjegne u raj. Sjeti ga se koji sekund kasnije Đavo, pa kada shvati da mu je pobjegao, zapuca kod Boga.

Gospode Bože, kaže njemu Đavo, jedan moj je iz Pakla prebjegao kod tebe u Raj. Tražim ga natrag.

Našto mu dobri Gospod kaže:

Prvo i prvo, prekini sa tim glupostima o Raju i Paklu.

Kao drugo, ja ne postojim.

I kao treće, reci brzo šta imaš, za pet minuta imam sastanak partijske ćelije.